BE SOIR 21.11.SUKOB ITALIJA-TURSKA

BELGIJA LE SOIR 21. XI. 1998. Diplomatski mozgolom: Europa je uz možebitne članice Pierre Lefevre komentira najnoviji sukob između Italije i Turske: "Massimo d'Alema je u škripcu. Prijetnja bojkotom talijanskih proizvoda u Turskoj, jak pritisak SAD-a glede izručenja Ocalana, neuspio pokušaj da se susretne s turskim premijerom Mesutom Yilmazom, uspon oporbe: predsjednik talijanskog vijeća traži izlaz u europskoj solidarnosti. No petnaestorica se prave gluhi. Zalogaj je prevruć. Predsjednik talijanske vlade priprema, kažu u Rimu, veliku diplomatsku ofenzivu kako bi dobio 'konkretan znak' solidarnosti od europskih partnera. U nedjelju će zatražiti pomoć od kolega iz Socijalističke internacionale koja se okupila u Beču. Treba se susresti s Francuzom Lionelom Jospinom, Nijemcem Gerhardom Schr?derom i Britancem Tonyjem Blaireom. Europsko vijeće sastat će se 26. XI. Sve su to prigode da se problem pokuša europeizirati. Jučer je belgijski ministar vanjskih poslova Erik Derycke oprezno upozorio Rim. Istaknuo je da se mjerodavne talijanske vlasti nepristrano i objektivno, poštujući propise, moraju očitovati glede traženja političkog azila Abdullaha Ocalana. Istodobno je SAD-u predbacio da svoje stajalište želi nametati Italiji. Što on ne želi. Taj belgijski oprez puno govori. Solidarnost petnaestorice za sada se zapravo ograničava na prepuštanje stvari talijanskim vlastima. Austrija koja predsjeda Europskom unijom do sada nije uvrstila pitanje na europski dnevni red. Njemačka je jučer odbila zatražiti izručenje kurdskog čelnika koji je u Rimu uhićen na temelju turskog i njemačkog uhidbenog naloga. Bonn je izjavio da 'ne želi utjecati na odluku talijanske vlade'. Zgodno. Pariz je isto skroman. 'To je pitanje koje se tiče talijanskog pravosuđa', odgovorio je Quai d'Orsay. Većina zemalja EU drži PKK terorističkom organizacijom. Samo joj Grčka priznaje status borca za slobodu i ima na svom području jednu njezinu podružnicu. Da bi oprale ruke od dosjea Ocalan, europske se prijestolnice skrivaju iza nedodirljive neovisnosti državnih ustanova za rješavanje molba za pružanje azila i iza Dublinskog sporazuma prema kojemu traženje azila ovisi samo o prvoj zemlji europskog prostora koja je bila obuhvaćena sporazumom. (...) Afera bi k tome mogla zadati smrtni udarac sramežljivoj normalizaciji koja se nazire u mučnim odnosima između EU i Turske. Povjerenstvo je nedavno dalo svoje mišljenje o pripremama Turske za budući pristup isto kao i o pripremama jedanaest drugih kandidata. Europsko je izvršno tijelo također pronašlo kako deblokirati financijsku pomoć koja je obećana Turskoj, izbjegavajući grčki veto. Nato je Ankara najavila da će obnoviti politički dijalog s Unijom prekinut u prosincu 1997. Više europskih zemalja, među kojima Francuska, Njemačka i Italija, također su izrazile želju 10. XI. prigodom početka pregovora s Ciprom glede pristupa, da taj pristup bude od koristi čitavom otoku i da pridonese pomirbi. To je značilo dati pravo Ankari koja se snažno opire pregovorima ograničenim na grčki dio otoka. Tursko-europski odnosi imali su vrlo lošu godinu od europskog susreta na vrhu u Luxembourgu u prosincu 1997. na kojemu je, pod njemačkim pritiskom, odbijena želja Turske da se njezina kandidatura razmatra ravnopravno s onima jedanaest drugih pristupnica. Velika je opasnost od povratka na istu točku napetosti ako se Europa solidarizira s talijanskom odlukom koju Ankara smatra neprihvatljivom. Kada je riječ o organizaciji međunarodne mirovne konferencije, ona se ne čini jako stvarnom. Iz talijanskog zatvora Ocalan se odrekao nasilja i želi pregovarati s turskom vladom, ali ga zapadne vlade ne uzimaju ozbiljno. Zašto bi, pitaju se svi, turska vlada preuzela golem rizik da pregovara s njim, kad smatra da ga je vojno pobijedila i izolirala?"