corriere 8.XI.-nac. suverenitet i eu ujedinjenje

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 8. XI. 1998. Domovine, ispovjedi jednog Europljana "U žaru prvih bitaka europska pustolovina rađa se kao prevladavanje, poništavanje nacionalnih država. To je bilo ozračje koje sam još početkom osamdesetih zatekao u bruxelleskoj upravi, među osobama koje su se unovačile da bi stvorile novu domovinu, nakon što je njihova bila osramoćena i poražena, ili kako bi ispravili greške svojih očeva iz Versaillesa, odričući se osvete pobjednika. Danas na stvari gledamo drukčije. Pripadnost jednoj zemlji sastavni je dio concordie discors koja Europu pokreće naprijed. Upravo je mnogim Talijanima europsko iskustvo, nakon poslijeratnog razdoblja, pridonijelo da pozitivno gledaju na svoju naciju. Ponajprije, sam institucionalni sustav Zajednice državama daje ključnu funkciju. Birajući između međudržavnog modela i nadnacionalnog modela proširivanjima europskih sporazuma, od Pariza 1950. do Amsterdama 1997., napravljen je naizgled hibridni odabir, koji je u biti dalekovidan i originalan. Crta kompromisa kojom je Europa napredovala bio je prijevoj koji razdvaja dva modela. Kompromisi su korisni pronalasci kada, križajući elemente koje se drži nespojivima, stvaraju novu tvar koja odolijeva vremenu. Europski kompromis postao je nuždan zbog činjenice da bi bez snažne konfederativne sastavnice, europeistička strana bila gubitnička. To se pokazalo od životne važnosti i omogućilo veliko napredovanje duž više crte prijevoja, umjesto duž one niže u dolini. Mnoga međudržavna obilježja europskoga ustava su trajna, a ne oblici tranzicije. Zajednička vlast ne potiskuje, već uključuje, mijenja i dopunjuje vlast država. U tom sustavu djelovanje država ne samo da je dopušteno već je nužno. Europska unija od svake države traži da sudjeluje u zajedničkoj politici kao takva, a ne samo putem glasova njezinih birača. Ona se sporazumijeva sa zemljama. Svaka zemlja ima prava i obveze kao institucionalni čimbenik, radilo se o Malpensi, kvotama mlijeka ili Bance di Napoli. No zemlje sačinjavaju Europu, također i tako što si međusobno konkuriraju; dovoljno je sjetiti se recipročnog priznavanja nacionalnih normi, genijalnog pronalaska koji je ostvario zajedničko tržište putem mehanizma koji je i sam tržišni. Pa i kad konkurencija nije predviđena, i kada se rađa iz želje za nadvladavanjem, stare želje za moći koja je dugo vremena pokretala nacionalne države, i tada je, ukoliko ne krši odredbe sporazuma, zakonita, pa čak i korisna, na isti način na koji je u nekom političkom sustavu korisna i borba među strankama, ako se poštuju demokratska pravila (i pravni i kazneni propisi). Protekcionizam nije dopušten, ali domoljublje jest. Trebamo li, onda, smatrati da je europska građevina nacionalnu državu ostavila netaknutom, ili je čak, kako tvrdi Alan Milward, 'spasila'? Milwardova teza mi, tako grubo uobličena, ne djeluje prihvatljivo. Zapostavlja revolucionarni značaj prijelaza s privremene suradnje, uvijek podložne promjenama u međunarodnim sporazumima, u onu institucionaliziranu u nadnacionalnim vlastima. Zanemaruje i to da ujedinjena Europa znači oslobađanje nacionalne države od demona totalitarizma, stalno pritajenog kod koncetracije sve vlasti u samo jednom subjektu. Slamajući tu isključivu koncentraciju, europska građevina istaknula je dobroćudnu ulogu nacionalne države, vraćajući joj pozitivnu vrijednost povijesne i kulturalne tradicije. Dogodilo se nešto slično onome što je za Crkvu značio gubitak svjetovne vlasti. Radi njega se dugo patilo i dugo se okrivljavao, da bi na kraju, za vrijeme posljednjih papa, bio prepoznat kao providnost, događaj koje je pročistio duhovno poslanje Crkve. Zahvaljujući upravo europskoj pustolovini, njezinu mukotrpnom stvaranju sigurnosnog prostora kojime upravlja pravo, adolecentima koji putuju Inter-railom i mladima koji se susreću u programima Erasmus, tisućama javnih dužnosnika koji uče međusobno razgovorati u Bruxellesu, zahvaljujući svemu tome, možemo bolje predočiti funkciju velikog povijesnog zaokreta, u Europi, usporednim s oblikovanjem nacija i država.(...) Još mlada europska pustolovina tako nam pomaže da shvatimo i mračnu stranu naših nacionalnih povijesti. Dopušta nam da spoznamo (kažem spoznamo, a ne opravdamo ili opraštamo) cjelokupnu povijesnu muku iz koje se rađaju nacionalne države. I ne samo to. U napredovanju, kako kaže sporazum, prema sve čvršćem ujedinjavanju, europske su nacije, svaka, bolje shvatile tuđe povijesti, pa i kada se radilo o povijesti uzajamnih invazija, napada, okupacija. I među sobom su započele pomirbu. Bez Europe njemački kancelar Willy Brandt, možda, ne bi dirljivo pao na koljena na varšavskom trgu. Bez Europe, koja se rađa i iz milijuna ljudi poginulih u tri francusko-njemačka rata, Kohl i Mitterrand ne bi se rukovali u Verdunu, okupivši se u tišini kao na zajedničkom ratnom groblju dviju nacija. Štoviše. Ujedinjujući se, europske nacije također su potaknute da prekopavaju po svom vlastitom pamćenju, da pročitaju stranice o okrutnostima koje nacionalistička konvencija pripisuje isključivo neprijateljskom, bolje ako je i pobijeđenom, plemenu, primjerice, aktivnu suradnju Paponovih sljedbenika s okupatorskom Njemačkom, pokolje Talijana u Libiji i Hrvatskoj. Granica između dobra i zla prestaje se licemjerno podudarati s državnim granicama te nadilazi nacije i pojedinačne savjesti. To je najdublji smisao iskupljenja i pomirbe koje mirotvorno stvaranje ujedinjenje Europe poklanja europskim nacijama. U Europi, i Europi, šest država utemeljitelja, kao i one koje su se kasnije pridružile, dali su najviše što su mogle. Ta se tvrdnja može dokumentirati raščlambom jedne po jedne zemlje.(...) Nacija je stvar kulture, država je stvar vlasti. Razvrgavajući isljučivu podudarnost između države i nacije, uspostavljanje Europe obilježava, osim u svezi s vlašću, i prijelaz u povijesti kulture. Želio bih zastati na dva oblika ovoga prijelaza. Prvi se odnosi na ono što možemo nazvati 'mnogostrukost pripadnosti' svake osobe. Razvrgavajući samo vezu države i nacije uspostava Europe pomogla nam je uvidjeti na koji su način društva kojima pripadamo višestruka: grad, regija, nacija, Europa, svijet. Svaka od njih ima svoju povijest, i svakoj od njih pripadamo, hraneći se njima i dobivajući od njih obveze. Upravo ta višestrukost pripadnosti, osim građanskih i kulturalnih, obogaćuje naš život i istovremeno nas oslobađa. Jedno društvo ne može biti slobodno na području politike ako nije i na području kulture. Niti jedna kultura ne zaslužuje to ime ako je zatvorena. Drugi oblik odnosi se na vezu podjele između područja politike i kulture. U našem je stoljeću, ponajprije, država, koja je odnedavno postala laička, sebi odredila svoju vjeru: naciju, rasu, stalež, i napravila temelj totalitarizmima okrenutima unutrašnjoj represiji i vanjskoj agresiji. Europsko ujedinjivanja zamišljeno je i kako bi nas udaljilo od tih totalitarizama. I više od američke, ono se rađa s pretpostavkom pluraliteta kultura, a prije svega jezika, koji su najbogatiji i najrašireniji iskaz svake kulture. To je stoga iskustvo i čuvar podjele politike i kulture, što nacionalna država nije znala potpuno ostvariti. Kakve veze postoje, i kakve će se razviti, između europske kulture i oblikovanja političke Europe? Velik dio naše kulture je nacionalna kultura. Bez postojanja velikih monarhističkih država ne bi se pojavili, ili bi drukčije pisali, Shakespeare, Cervantes, Balzac, bez isto takvog stvaranja nacionalnog jedinstva Italija ne bi imala Verdija i Manzonija, a Njemačka Fichtea i Wagnera. No nacionalni karakter kulture manje je isključiv nego što to navode knjige iz kojih je u gimnaziji učio moj naraštaj. Velik dio naše kulture nastao je iz mjesnih mikrokozmosa (gradova, republika, vojvodstava, i kneževina) bez filtera nacionalne države ili velike prijestolnice, dovoljno je sjetiti se Goethea, Mozarta, Tiziana, Vermera za Weimar, Salzburg, Veneciju i Delft. Hoće li Europska unija napraviti karakterističnu europsku kulturu? To se djelomice već događa, primjerice u povijesnim znanostima koje sve više od povijesti onoga što se dogodilo na kontinentu, postaju povijest kontinenta, istraživanje zajedničkog puta i korijena.(...) Ujedinjavanje s Europom pomoći će nam ne samo da shvatimo koliko je europska, osim što je talijanska, francuska, španjolska, naša kulturalna baština. Pomoći će nam da na mirnodopske i nove načine obogatimo tu baštinu. Put je tek počeo", piše Tommaso Padoa- Schioppa, jedan od šest upravitelja središnje europske banke, koji iz Frankfurta upravljaju zajedničkom monetom. Padoa-Schioppa je bio dopredsjednik Bance d'Italia, a od 1988. do 1991. tajnik povjerenstva Delors, tijela koje je zapravo osmislilo Maastrichtske sporazume.