francuska-le monde od 24.10.98.neovisnost kosova

FRANCUSKA LE MONDE 24. X. 1998. Kosovu treba omogućiti da samo odlučuje o svojoj sudbini "Kosovo je u ovom času poprište krvavog rata u kojemu albanski puk, koji čini veliku većinu (90 posto), jednodušno traži neovisnost, dok srbijanske vlasti guše tu želju na sve načine, od uništenja čitavih sela do pokolja civila. Međunarodna zajednica osuđuje te postupke i želi potaknuti strane na postizanje dogovora, ali ne prihvaća neovisnost Kosova pod izlikom da je to područje sastavno dio SRJ (Savezne Republike Jugoslavije) i da bi njegova neovisnost bila protivna načelu očuvanja postojećih granica. Istražimo razloge tog neprihvaćanja kojim se velesile pridružuju stajalištu Slobodana Miloševića. Prema Ustavu iz 1974. (članak 2), SFRJ (Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju) činilo je šest republika, od kojih je jedna bila Srbija, i dvije autonomne pokrajine, Kosovo i Vojvodina. Dakle, sastojala se od osam dijelova. Četiri sastavnice: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija proglasile su od 1991. do 1993. svoju neovisnost koja je potvrđena narodnim referendumom, a zatim su zatražile međunarodno priznanje. Pošto je Badinterovo povjerenstvo proučilo njihove kandidature, one su bile priznate i dobile su mjesto u UN-u. Na području drugih četiriju sastavnica: Republika Srbije i Crne Gore, te pokrajina Vojvodine i Kosova, nije bilo takvih procesa. 1989-1990. Srbija je uzurpirala ustavnu vlast u Vojvodini i na Kosovu. Zatim se, 1992. sa Crnom Gorom ujedinila u savez pod nazivom 'SRJ' koji je potvrđen na referendumima u Srbiji, koja mu je posebno bila sklona, u Crnoj Gori i u Vojvodini, dok je referendum na Kosovu bio gotovo sasvim bojkotiran. Budući da nije priznata kao nasljednica bivše SFRJ, ali i ne tražeći priznanje kao nova država, SRJ nije članica UN-a, a njezin je međunarodni status i dalje neodređen. Međutim, na Kosovu je proglašena neovisnost 'Republike Kosovo' koja je potvrđena na referendumu 1991., otkada su ustanove te republike redovito, iako tajno, radile. Na što se, dakle, opiru velike sile kada ne žele priznati Kosovo, iako su prethodne procedure - glasovanje u parlamentu i referendum - bile iste kao u ostalim republikama? Čini se da se možemo pozvati samo na spomenuti (drugi) članak Ustava iz 1974. kojim su Kosovo i Vojvodina 'dio Republike Srbije'. Taj izdvojeni navod, ubačen u odnosnu rečenicu, a da se nikakav zaključak nije iz nje izveo, u očitoj je opreci s ostatkom teksta u kojemu se bezbroj puta zajedno ponavlja 'Republike i pokrajine', kao različiti entiteti s jednakim ovlastima. Iz toga proizlazi da Srbija nije imala nikakvu vlast nad dvjema pokrajinama, kao što je jako dobro primijetio srpski pravnik Kosta Čavoški: 'Autonomne pokrajine, svaka za sebe, i Srbija u užem smislu, međusobno su ravnopravne i zapravo međusobno neovisne, kao što je Makedonija neovisna od Crne Gore i obrnuto.' Dakle, u svezi s time, nema razlike između četiriju republika čija je neovisnost bila priznata, i Kosova, kojemu je ona uskraćena. Isti Ustav, odmah u uvodu, kaže da 'jugoslavenski narodi' imaju 'pravo na otcjepljenje'. Svakako, u titističkom žargonu pojam 'narod' označava šest 'konstitutivnih' južnoslavenskih naroda u sklopu Jugoslavije, a pojam 'narodnost' sve ostale, neslavenske, narode, među kojima i Albance. No, članak 245 istog teksta kaže da su 'narodi i narodnosti ravnopravni'. Dakle, ako narodi imaju pravo na otcjepljenje, imaju ga i narodnosti. U uvodu se također kaže: 'Narodi i narodnosti ostvaruju svoja ustavna prava u socijalističkim republikama i socijalističkim autonomnim pokrajinama.' Iz toga se može zaključiti da narodi i narodnosti mogu ostvariti pravo na otcjepljenje samo u sklopu republike ili pokrajine. To je bio slučaj s četirima 'narodima' u četirima danas priznatim republikama. To je također slučaj s jednom od 'narodnosti' - kosovskim Albancima. Naprotiv, narod koji je manjina u svojoj republici ili pokrajini, ne može isticati to pravo, bilo da je riječ o 'narodu', kao što su Hrvati u Bosni, Srbi u Bosni i Hrvatskoj, ili o 'narodnosti', kao što su Albanci u Makedoniji ili Mađari u Vojvodini. Dakle, međunarodna je zajednica bila u pravu kada nije priznala kao države ni 'krajinu', ni 'Herceg-Bosnu', ni 'Republiku Srpsku', koja je samo entitet u sklopu Bosne. Ona također s pravom odbija težnje za otcjepljenjem koje bi mogli imati makedonski Albanci. Nasuprot svim tim težnjama stoji načelo očuvanja postojećih granica. Slučaj Kosova je drugačiji: on je istovjetan s četirima već priznatim republikama. Stoga nije istina da bi neovisnost Kosova stvorila opasan presedan za južnija područja, tj. za Makedoniju, i narušila ravnotežu Balkana. Cjelovitost Makedonije i dalje se mora djelatno braniti od težnji svih susjeda, i to u ime istih načela. No, pretpostavimo da je ovakva raščlamba danas zastarjelog Ustava neutemeljena i da se u ime drugih načela (kojih?) za sada prihvaća postavka Srbije i međunarodne zajednice prema kojoj je ta pokrajina 'dio' Srbije, a njezinih 1,8 milijuna Albanaca 'manjina' među deset milijuna 'jugoslavenskih' građana. Treba, dakle, priznati da ta manjina nema sličnosti ni s kojom drugom. Ona je, ponajprije, najbrojnija u Europi, nadmašuje sve ostale: rumunjske Mađare (1,6 milijuna), bosanske Srbe (1,3 milijuna), Ruse u Letoniji i Moldaviji (1,1 milijun), bugarske Turke, bosanske Hrvate (0,8 milijuna), hrvatske Srbe do 1995., estonske Ruse (0,6 milijuna), slovačke Mađare, makedonske Albance (0,5 milijuna) itd. Ona je najzbijenija: gotovo sasvim okupljenja na području Kosova, gdje čini veliku većinu, dok su sve ostale manjine raspršene unutar drugih naroda (osim ako su ove potonje uklonili etničkim čišćenjem, kao što su učinili Srbi i Hrvati u Bosni, i Srbi u Hrvatskoj 1991., koje su, pak, četiri godine poslije protjerali Hrvati). To je jedina manjina čije je područje, u Ustavom utvrđenim granicama, petnaest godina (1974-1989.) uživalo visok stupanj autonomije koja joj je omogućavala da nadzire gotovo sve svoje poslove i koja joj je oduzeta silom. Napokon, to je jedina europska manjina čiji pripadnici već devet godina nemaju nikakva prava, otjerani su sa svojih poslova i izloženi stalnoj policijskoj represiji; jedina koju neprekidno, već šest mjeseci, država ubija, protjeruje i uništava joj sela. Ukratko, iako se kosovski Albanci smatraju 'manjinom', mora se priznati da su njihovi problemi drugačije naravi od problema drugih europskih manjina i da nisu presedan. Oni su sposobni za različita rješenja. Tom su narodu ugrožena ne samo temeljna prava, već i sam život. Nikakvo rješenje neće biti dobro ako se rušilačka i krvava vlast SR Jugoslavije konačno ne spriječi unutar odavno utvrđenih kosovskih granica, i ako pučanstvo ove zemlje potpuno i nepovratno ne postane gospodarem svoje sudbine. Takav bi se status trebao zvati 'neovisnost'. On bi se, pomoću nekih pravnih smicalica, nekih konfederalnih, ravnopravnih veza između Kosova i susjednih entiteta, mogao zvati i 'autonomija'. No, kakav god bio naziv, dok se takav status ne ostvari, mir na Balkanu neće biti moguć", piše Paul Garde, umirovljeni profesor sveučilišta u gradu Aix-en-Provence.