CORRIERE 29. 9.- NJEM IZBORI I ITALIJA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 29. IX. 1998. Naše i njihove stvari Sada gotovo sigurnom možemo smatrati stvaranje crveno-zelene koalicije. Kako će ona utjecati na naša domaća zbivanja? Potrebno je razlikovati dva aspekta. S jedne strane, radi se o tome da se shvati kako će se smjena straže u Bonnu odraziti na sudbinu i na snagu različitih sudionika u talijanskoj politici. S druge se strane radi o tome da se predoči na koji će način politika nove njemačke vlade utjecati na politiku talijanske vlade. Glede prvoga, barem prividno, imaju se pravo radovati oni koji žele sačuvati postojeću većinu. Schroederova pobjeda djeluje kao neizravna pomoć svim ostalim vladama lijevog centra, a moglo bi se i pomisliti da bi novi kancelar, kojega podupiru snage koje se ne razlikuju mnogo od onih koje podržavaju Jospina u Francuskoj i Prodija u Italiji, mogao imati interesa uspostaviti usku suradnju s drugim vladama ljevice, uključujući i talijansku. Stvari ipak nisu toliko jednostavne. Na prvom mjestu stoji okolnost da se u SPD-u nalazi Lafontaine (kojemu bi trebalo pripasti ministarstvo financija), čovjek koji je bliži francuskim socijalistima, a, možda, i talijanskim lijevim demokratima. Do sada je, međutim, Schroeder pokazao više sklonosti Blairovu pragmatizmu nego smjernicama kontinentalnih ljevica. Novi europski savezi njemačke vlade vjerojatno će biti odlučeni iz odnosa snaga, u vladajućem sastavu, između Schroederovih i Lafontaineovih sljedbenika. Francuzi se boje jedne 'nacionalističkije' Njemačke u gospodarskom smislu, manje spremne obnoviti francusko-njemačku osovinu, okrenutije istoku. Nacionalističkija Njemačka (koja bi, primjerice, sa Schroederom, odlučila smanjiti svoju kvotu financiranja europskih institucija) u teškoće bi dovele i sadašnju talijansku vladu. I bez toga da se uračuna rizik uspostave tročlanog upravnog tijela (Njemačka, Velika Britanije, Francuska) koji bi isključivao Italiju (što je misao na koju navodi neumjesna izjava engleskog ministra vanjskih poslova Cooka). Postoji i drugi aspekt. A tiče se položaja talijanskih narodnjaka (stranke Partito Popolare Italiano - nastale iz nekadašnje demokrašćanske stranke op.p.). CDU, budući da je izgubio vlast u Bonnu, morat će graditi snažne saveze u Europi protiv socijaldemokratskih 'neprijatelja'. To će povećati važnost njegova saveza sa strankom Forza Italia i pritisnuti Marinijeve narodnjake (koji nije slučajno radije želio u Njemačkoj vidjeti nastajanje velike koalicije CDU-SPD). Sve to govori da je politika uvijek zamršenija nego što se čini, a osim toga, nije ni sigurno da će Schroederova pobjeda srednjoročno ići u prilog sadašnjoj talijanskoj većini lijevog centra (pod uvjetom, naravno, da je Bertinotti ne razbije). Također je složeno shvatiti koji će biti učinci Schroederove pobjede na politiku talijanske vlade. To će, naravno, ovisiti o slijedećim potezima novoga kancelara. Sada se samo može pretpostaviti da će se u Europi, od sada, mnogo govoriti o borbi protiv nezaposlenosti, a nova njemačka politika će, glede tog pitanja, neizravno pridonijeti opravdavanju većeg intervencionizma Prodijeve vlade. Osim toga, tu je i problem, koji nije nebitan, vanjske i sigurnosne politike. Ulazak jedne protu-NATO-ovske snage u vladu, kao što su to Zeleni, mogao bi, barem na papiru, olakšati stvari talijanskoj vladajućoj većini, čija je Ahilova peta upravo u nedostatku opće prihvaćene vanjske politike. Malo je razloga za veselje. S krizom američkog čelništva, Njemačkom koja će vanjsku politiku povjeriti Zelenima, Francuskom s komunistima u vladi, Italijom u kojoj je Bertinotti (stranka Rifondazione comunista op.p.) odlučujući čimbenik, treba se nadati da će tekuće krize (kao što je kosovska) ostati pod nadzorom i da se neće nikada pojaviti ozbiljnije prijetnje europskoj sigurnosti. U ovim uvjetima Europa, čini se, ne pokazuje sklonost brinuti se oko toga. Bilo kako bilo, tako stoje stvari u razdoblju u kojemu su europske ljevice na vlasti", piše Angelo Panebianco. 300427 MET sep 98