US IHT 18. VIII. TERORIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 18. VIII. 1998. Nema jednostavnih rješenja za problem antiameričkog terorizma "Poslije bombardiranja američkih veleposlanstava u Keniji i Tanzaniji, napada na Svjetski trgovački centar te bombardiranja u Riyadu i Dhahranu u Saudijskoj Arabiji 1995. i 1996., Amerikanci se moraju suočiti s neizbježnošću novih takvih napada, možda s oružjem još strašnije snage", piše Robert M. Gates, obavještajni časnik koji je služio u Vijeću nacionalne sigurnosti te bivši direktor CIE za Bushovog predsjedništva. "Jačanje zaštite veleposlanstava i drugih službenih mjesta važno je, i Amerikanci svojim sugrađanima koji ih predstavljaju u inozemstvu to duguju. No ljudi i vlada moraju prihvatiti još jednu činjenicu: dok se moguće službene američke mete dodatno zaštićuju, teroristi će se jednostavno okrenuti neslužbenim lakim metama - poslovnim zgradama, školama, turistima itd. Prijetnju je možda moguće odvratiti od američke vlade, no ne i od Amerikanaca. Pa što onda treba učiniti protiv terorizma? Mnogo je mišljenja o tom pitanju. Neki su savjeti mudri, drugi besmisleni. U besmislice računam i prijedlog koji se posljednjih dana može čuti - da Amerika poništi zabranu ubijanja svojih neprijatelja. Kako, u politički najotvorenijem društvu na svijetu, itko može razmatrati oružje na čije su djelovanje Amerikanci najranjiviji narod svijeta? Postoje i drugi razlozi da se tim putem ne pođe, od onih zemaljskih (kad je Amerika posljednji put pokušala izvršiti atentate, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, nije se u tome pokazala dobrom) do filozofskih (atentatorov metak čini se osobito neprikladnim vanjskopolitičkim instrumentom za najveću demokraciju svijeta). No stiglo je i nekoliko realističnijih prijedloga za unaprjeđenje obavještajnog i zakonskog provođenja protuterorističkih mogućnosti. Neke od tih zamisli bez sumnje imaju svoju vrijednost, a sasvim su sigurno potrebna i dodatna sredstva za isplaćivanje nagrada, poboljšanje tajne obavještajne službe itd. No, zapravo, Amerikanci se mogu ponositi već postojećim protuterorističkim mogućnostima službi CIA i FBI. U posljednjih 15 godina teroristi su doživjeli važne udarce. Veliki nedostatak američkih protuterorističkih pokušaja ljeta 1998. nisu prigovori protiv ubojstava, niti zakonske i obavještajne manjkavosti, već manjkavosti političke i strateške prirode. One se nalaze u ovjekovječivanju mita i varkama kako izvršnog tako i zakonodavnog ogranka vlade i obiju političkih stranaka, koje izgleda nisu u stanju biti iskrene s Amerikancima. Evo nekih činjenica koje vlada ne priznaje. Većina američkih protuterorističkih uspjeha postignuto je protiv usamljenika, poput napadača koji je ubio dvoje ljudi izvan sjedišta CIA-e 1993., ili protiv pješaka većih terorističkih organizacija. Neuspjesi (da se, primjerice, bombaši Pan Ama 103 izvuku iz Libije kako bi im se sudilo, ili da od saudijske vlade dobiju iscrpnije informacije o bombardiranjima 1995. i 1996.) su rezultat svjesnih, no neizrečenih vladinih odluka o političkim prioritertima. Izvlačenje bombaša Pan Ama 103 zahtijevalo bi postavljanje ultimatuma libijskoj vladi (da dotičnu dvojicu preda sudu u Engleskoj ili Škotskoj, ili će američka vojska, korak po korak i dan po dan, uništavati libijsku vojsku i njezinu industriju nafte. Naravno, Amerika bi bila sama, djelovala bi unilateralno i uz gotovo jednodušni međunarodni prijekor. Da od Saudijaca dobijemo informacije o inozemnoj odgovornosti za Riyad i Dhahran, morali bismo igrati na veoma visoke gospodarske, političke i sigurnosne uloge - silnu uporabu utjecaja - koji bi imali dugotrajne i negativne posljedice za američko - saudijski odnos i američku prisutnost u Zaljevu. U oba je slučaja, američka vlada, možda mudro, izabrala ne djelovati tako izravno. Dakle, prva činjenica o protuterorističkoj politici jest da se tu suočavate sa sukobljenim državnim prioritetima. Politički teško i neizrecivo pitanje jest je li broj američkih žrtava terorizma vladi prihvatljiv u usporedbi s političkim, sigurnosnim i gospodarskim posljedicama ratobornijeg pristupa suprotstavljanja terorizmu. Druga nepriznata i neugodna činjenica jest da bi ratoborniji pristup terorizmu, u doslovno svim slučajevima, zahtijevao nasilje i samostalno djelovanje. Nijedna druga sila neće se pridružiti Americi u križarskom ratu protiv terorizma - zapravo, neke 'prijateljske' vlade svoje zemlje štite od terorizma pogađanjem s terorističkim skupinama. Tako im dopuštaju slobodu djelovanja. Ni političke ni gospodarske sankcije ne bi djelovale. Samo nasilje. I to samo ako je moguće procijeniti kako i kome se osvetiti. Treća činjenica jest da nasilje iz osvete gotovo neizbježno izaziva nasilni odgovor. Općenito se drži da je napad predsjednika Ronalda Reagana na Libiju 1986. obuzdao Moamara Gadafija i zapravo dokončao libijski terorizam. To nije točno. Mnogi stručnjaci vjeruju da je libijsko bombardiranje Pan Ama 103 godine 1988. bila, zapravo, osveta za bombaški napad 1986. na Libiju, kao i da je poslije 1986. vjerojatno bilo slučajeva libijskog terorizma. Nema brzog, čistog ili zaključnog kraja osveti protiv terorista. Rat je duga borba s određenim brojem žrtvi na strani terorista, povremenim strašnim žrtvama na aemričkoj strani, i bezbrojnim žrtvama uhvaćenim između, kao što je bio slučaj u Africi. Bolno pitanje s kojim se Amerikanci i američka vlada suočavaju danas, kao i sredinom osamdesetih, jest treba li borbu protiv terorizma učiniti najvećim prioritetom vanjske politike. Bio bi to rat u kojem bi širi američki politički, gospodarski i sigurnosni interesi bili žrtvovani vlastitom američkom svetom ratu protiv terorista. To nas vodi do konačne činjenice da mi Amerikanci moramo reagirati na terorističke činove poput onih koje smo vidjeli u Saudijskoj Arabiji, Keniji i Tanzaniji. Nikad nećemo sprječiti sve - pa čak ni većinu - takvih činova. Možemo se štititi bolje. Neke teroriste možemo dovesti pred sud. No iznad svega, možemo slijediti politiku i strategiju koje će dugoročno oslabiti korijene terorizma. Na srednjem istoku možemo izbjegavati dodvoravanje opstrukcionističkoj politici i izdaji Rabinove ostavštine koje provodi izraelski premijer Netanyahu. Možemo pažljivo voditi dijalog s iranskim predsjednikom Mohamedom Katamijem i ne pasti u ruke njegovih ratobornih domaćih neprijatelja - koji terorizam protiv Amerike možda smatraju ubijanjem dvije muhe jednim udarcem. Možemo promicati ljudska prava i političku slobodu na srednjem istoku, kao što smo to činili u Sovjetskom Savezu i kao što sad pokušavamo činiti u Aziji. Možemo koristiti silu protiv onih koji financiraju terorizam, bilo da je riječ o vladama ili skupinama. Kad se radi o pojedincima, možemo ih izvesti pred sud kako bi pokazali da je naš doseg jednako dug kao i naše sjećanje. Kao i da bi pokazali da oni koji šalju buduće mučenike da nas napadnu sami prizivaju mučeništvo, ili američki zatvor. Ta mješavina sile i diplomacije, to oslanjanje na strpljenje i planiranje i bolna spoznaja o budućim žrtvama, emocionalno nisu zadovoljavajući. To ne gasi žeđ za osvetu ili pravdom; ne nudi jednostavne odgovore na složene probleme i teške odluke. U stvarnosti je, međutim, to jedini moguć put. No čak i taj pristup suprotstavljanju terorizmu nije održiv bez šire američke strategije vanjske politike. Uspješna protuteroristička strategija nije moguća ne prihvate li američke vođe da se Sjedinjene Države ne mogu izolirati od ostatka čovječanstva, da ne mogu ostatak svijeta tretirati kao kratkoročni interes ili politički nogomet, te da ne mogu odbaciti dužnosti, cijenu i žrtve globalnog vodstva. I republikanci i demokrati moraju se prestati skrivati iza ispitivanja javnog mnijenja čiji je cilj pokazati da se Amerikancima inozemna obvezivanja ne sviđaju, posebice ako bi mogla uključivati žrtve. Amerikanci ovog stoljeća rijetko su s oduševljenjem prihvaćali međunarodne obveze. Bilo je potrebno hrabro i dalekovidno washingtonsko vodstvo (iznad svega predsjedničko, no uz potporu Kongresa) da bi se Amerikance uvjerilo u potrebu da vode i štite američke interese širom svijeta, pa čak i kad su svjesni da bi ljudski i financijski troškovi toga povremeno mogli biti visoki. Takvog je vodstva posljednjih godina nažalost nedostajalo. Antiamerički terorizam još će dugo vremena biti stvarnost. Pravo washingtonsko vodstvo pomoglo bi Amerikancima da shvate činjenice ovog produljenog rata i važnost dosljednog američkog vodstva i uključenja u svijetu koji doživljava revolucionarne promjene. Stvarno vodstvo - republikansko i demokratsko - razgovaralo bi iskreno s američkim narodom, bez izvlačenja i praznih riječi i strančarstva, o stvarnosti svijeta kojim dominiramo ali ga ne nadziremo." 192211 MET aug 98