BELGIJA-LE SOIR OD 28.4.98. IZGREDI NA KOSOVU

BELGIJA LE SOIR 28. IV. 1998. 'Spremni su umrijeti za obranu sela i Kosova' Posebni izvjestitelj lista Philippe Deprez javlja o novim sukobima na Kosovu: "Živica i polja dijele dva albanska sela. Konji sa sivim i bijelim pjegama kasaju cestom pokraj ždrijebeta koje se odmara. Tu su i albanski ustanici. Nišane na vozilo, zatim oprezno napuštaju svoje položaje. Recite: oklopno vozilo... još je na raskrižju?, pita, na njemačkom, pedesetogodišnjak naoružan puškom... Nakon višetjednih sukoba oko sela Glođane i Babalok - nedaleko od granice s Albanijom - ustanici iz Oslobodilačke vojske Kosova odlučni su u nakani da odole frontalnom napadu srbijanske policije i jugoslavenske vojske... Dvije kazemate prekrivene travom - s puškarnicama - povezane uskim prolazom od stotinjak metara, smještene su uz cestu. Dvadesetak ustanika je u glavnom rovu koji, očito, nije jako dubok; šačica drugih je raspoređena sa strane... Imaju jednu bazuku. Čekamo ih. Odbit ćemo ih... Idite sada, dobacuje jedan mladić. Drma svoju kinesku strojnicu s okruglim punjačem. Kao i ostali, obučen je u civilno odijelo - kožne jakne, sakoi od grube tkanine - s vojničkom kapom na kojoj je izvezen dvoglavi albanski orao, crven na crnoj podlozi. Ovi su ljudi spremni umrijeti u obrani sela i Kosova, kažu, nakon što su probdjeli noć kopajući slabe neobranjive utvrde... Okruženi vojnim snagama koje su nadmoćnije brojno, a napose opremom, albanski ustanici iz Rznica i susjednih sela nemaju nimalo izgleda. Na glavnoj crti uz albansku granicu - od sjeverozapada do jugozapada pokrajine - jugoslavenska je vojska rasporedila svoje topove i pješaštvo. Džipovi s vojnicima i redarstvenicima s premazanim licima kreću se u svim pravcima, velikom brzinom. U brdima više nitko ne može prijeći željeznu zapreku koju je postavio Beograd. Vojni helikopter gotovo dodiruje tlo u letu. Nadlijeće brežuljak na kojemu je selo Erec gdje je sigurno tisuću Albanaca nazočno na pogrebu devetorice seljana koji su prošloga tjedna ubijeni u Kosarama, na granici. Želim mir, želim mir, opetuje brat jednog ubijenog (Shefquet Alija) i brizne u plač. Pred lijesovima prekrivenim albanskim zastavama, udovice, sestre i majke drže se pod ruke i plaču. Plaču i muškarci. Pucnji iz oružja velikog kalibra (Rznic je udaljen tek četiri kilometra) i prigušene eksplozije jedva zaglušuju plač. Udovice su skinule svoje bijele rupce. Što čine Europa i SAD!, jauče jedna žena čupajući kosu... Naravno, diplomati raspravljaju - u Luxembourgu, sutra u Rimu - ali sankcije na plaše srpsku stranu, a ustanici neće položiti oružje. Imat ćemo mir... nakon rata, kaže jedan starac..." 290050 MET apr 98