NIKOLA MILIĆEVIĆ: PIŠEM VODEĆI SE MORALNIM I ETIČKIM NAČELIMA

ZAGREB, 21. ožujka (Hina) - Ovogodišnji dobitnik Goranova vijenca Nikola Milićević, koji je od 1952. objavio šest samostalnih knjiga poezije, kaže da piše poeziju vodeći se "moralnim i etičkim načelima da ne zamućuje pojmove, da bude što jasnije čitatelju, jer - ako nema čitatelja, uzalud pišemo". #L# U razgovoru u povodu dodjele ovogodišnje nagrade - Nikola Milićević, za kojeg je povjesničar hrvatske književnosti Ivo Frangeš napisao da je "jedan od jakih glasova suvremene hrvatske poezije", kaže kako hrvatsko pjesništvo nije mnogo prevođeno na svjetske jezike te da hrvatski pjesnici nisu prisutni u europskim razmjerima, kao što su europski pjesnici prevođeni kod nas. "Mi smo mali narod. Hrvatski jezik se uči na nekoliko katedara, ali to nije toliko da bi se uskoro mogao očekivati značajniji prodor. Tin Ujević, zacijelo jedan od značajnijih europskih pjesnika, nije poznat u europskim razmjerima. Tek stručnjaci za slavistiku znaju o njemu, inače je nepoznat pjesnik", kaže Milićević, koji je uz kritike i eseje ostvario i važne prijevode s portugalskoga, španjolskoga, francuskoga, talijanskoga, ruskoga i latinskog jezika. On - koji je objavio prve pjesme 1940. u Jonkeovu listu "Omladina", kaže da među mlađim naraštajem hrvatskih pjesnika "ne vidi neko istaknutije ime, nekog naročito talentiranog pjesnika". "To je naprosto tako", kaže, napominjući kako francuska i talijanska književnost posljednjih četrdeset godina nisu izbacile "velikih pjesnika koji bi bili prihvaćeni u svijetu, kao što je to slučaj s pjesnicima između dvaju svjetskih ratova". "Je li to što imaju puno slobode, pa se poigravaju?" pita se Milićević, dodajući kako je negiranje intencionalnosti u suvremenome pjesništvu pjesništvo pretvorilo u igru riječi. U socijalizmu, po Milićevićevim riječima, nije bilo slobode, a javili su se značajni pjesnici. Poljska, mađarska, češka i hrvatska poezija za vrijeme socijalizma bila je na visoku stupnju i ostvarena su značajnija djela nego na Zapadu, primjerice u francuskoj i talijanskoj poeziji. To zato jer su pjesnici misleći na skučenost i cenzuru, koja se nije javno spominjala, morali misliti kako izbjeći kontrolu koja je stalno visjela nad njima. Otud često promišljeniji i zagonentan jezik, kaže Milićević, napominjući kako je teško pisati i još k tome boriti se za sobodu, jer tada treba prikrivati misli, da rečeno bude zagonetno, a ipak jasno, kako bi se prevarila cenzura. Milićević, čiju je poeziju Branimir Donat okarakterizirao kao "signum temporis", drži kako je danas za književnost ima puno više slobode, nego što je to bilo za vrijeme socijalizma, kad se mnogo toga deklarativno govorilo i sve bilo nadzirano. "Sada se može pisati kako se hoće. Nitko vas ne kontrolira niti ćete snositi posljedice, kako je to bilo ranije", kaže Milićević, dodajući da je po njegovoj ocjeni slično i u novinstvu. "Izlaze mnogi listovi i piše se svega i svačega, a kad bi sloboda bila ograničena to se ne bi moglo", kaže on koji je u svojim Dnevničkim zapisima (1958.-1979.) napisao: "Ako ne mogu reći svoje neslaganje sa svijetom, pero mi nije potrebno, jer poezija je uvijek nicala iz nemira i patnje, patnja iz sukoba, a sukob iz spoznaje da bi štošta na svijetu moglo biti drukčije nego što jest da nema tog vremena ni tog svijeta koji ne bi mogao biti bolji." Glede osnivanje Vijeća za normu hrvatskog jezika, Milićević drži da bi u tom tijelu trebao biti i "pokoji književnik, a ne samo jezikoslovci, jer je najvažniji proizvod jezika književnost". Po njegovu mišljenu, normiranje jezika vrlo je rastezljiv pojam o tome što normirati i kako. "Naš književni jezik je normiran davno. Norma se popunjavala i poboljšavala, i to teče od ilirskih vremena do danas", kaže Milićević, upozoravajući kako pored književnog jezika žive i dalje čakavsko i kajkavsko narječje, i više se na tim narječjima piše nego što se pisalo. (Hina) mc gk 211016 MET mar 98