8. III. ŠPANJOLSKI ABC O KOSOVU (RAMIRO VILLAPADIERNA)

ŠPANJOLSKA ABC 8. III. 1998. Kosovo: bačva baruta počinje plašiti Posebni dopisnik lista iz Beograda Ramiro Villapadierna izvješćuje o stanju na Kosovu i komentira uzroke sadašnjih sukoba. U članku, između ostaloga, stoji: "Opet oklopna vozila pucaju na europskom tlu, opet povorke prognanika bježe pred jurišnim helikopterima, opet gledamo spaljena sela i obitelji koje su strijeljale snage reda. Teško bi se moglo reći da to još nije viđeno, budući da se ista strategija ponavljala u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, a sada i na Kosovu. Kosovska bačva baruta, o kojoj se posljednjih godina stalno govorilo kao o vrlo zamršenom balkanskom problemu koji bi trebalo riješiti, sada je na kraju eksplodirao, a to je ono što se najgore moglo dogoditi, iako mnogi jedva da znaju gdje se Kosovo nalazi i o čemu se radi. 'Sutra je Vidovdan, i tada ćemo na Kosovu polju vidjeti tko je vjeran, a tko izdajnik. Svemogući Bog neka mi bude svjedok da ću sutra poći na Kosovo i da ću odsjeći glavu caru Muratu', odgovara Miloš Obilić knezu Lazaru, noć uoči rezanja sultanove glave na Kosovu polju, 28. lipnja 1389. Sve se to događa (teško da se zaista dogodilo u stvarnosti) u 'Padu srpskog carstva', najpopularnijoj epskoj pjesmi usmene predaje ove države. Kao i sve takve pjesme, i ova rabi i zlorabi Kosovo polje i dihotomiju vjernost-tradicija te nestanak srpske države u porazu koji, unatoč tome, službena historiografija smatra (vrlo zanimljivo) početkom iste te države. Sve to podsjeća na priče o Al-Mansurovu bubnju (arapski vojskovođa koji je 711. godine osvojio južni dio Pirinejskog poluotoka, op. prev.), ali upravo je nevjerojatno to da su Milutin, Dragutin i Sveti Sava, toliko prisutni u današnjim srbijanskim školama koliko su bili i u pastirskim pričama tijekom dugih stoljeća otomanske vlasti. Stoga se ono malo religioznosti Srbina uglavnom usredotočuje isključivo na oltar Kosova polja i na uskrsnuće kneza Lazara (pa zar se ne zove Lazar?), ili, ako ništa drugo, na popravljanje povijesti. A to, kako izgleda, traži Beograd na Kosovu, s tolikim mrtvima, unatoč rezultatima koje je do sada postigao. Jer, zaplijeniti tri strojnice, nekoliko kalašnjikova i stotinjak ručnih bombi, nakon tjedan dana vojnih pokreta, za sada izgleda kao sljepačko mahanje štapom. I slab je uspjeh korištenje policije za strijeljanje poglavara obitelji, 'fis'-ova, toliko važnih za albansku tradiciju. Nije istina da ovdje ima previše povijesti - usporedimo to s Nizozemskom - kao što je to mislio Churchill, koji je Balkan uvijek uspoređivao sa šipkom, ali ovdje zaista ima previše postsocijalističkog žara u glavama. Toga zaista ima, mnogo više povijesti nego demokracije. Neposredno prije početka jugoslavenskih ratova, čovjeka je iznenađivalo to što je u razgovoru sa Srbima iz različitih krajeva, uvijek slušao o Kosovskoj bici kao o događaju koji se dogodio nekoliko dana prije toga. Stoga ne čudi da se na povik 'Kosovo je naše', najmanje preporučjiv povik, najbolje vojske sastavljaju u kavanama srednje Srbije. Jedna od rijetkih stvari koje, osim podjele radnih mjesta ili plaće, može ujediniti srbijansku oporbu i socijalističku stranku, uvijek je spominjanje Kosova i svetog rata protiv Albanaca, koje oni zapravo poistovjećuju s Turcima. Ali treba znati da se, unatoč toj spasilačkoj strasti, srpski narod već desetljećima, zapravo stoljećima, iseljava s Kosova. A danas, unatoč pokušajima demografskog inženjeringa i progona u posljednjih 15 godina, Srbi predstavljaju samo deset posto stanovništva na Kosovu. (...)" U nastavku članka Ismail Kadare objašnjava kako su Albanci na Kosovu prisutni mnogo dulje nego što to Srbi priznaju, kako je rat na prostoru bivše Jugoslavije zapravo započeo na Kosovu te da čak i Crna Gora osuđuje sadašnje pokolje i zahtijeva vraćanje autonomije Albancima. "(...) S druge strane, turska zainteresiranost za Albaniju i njezine ljude dolazi još od osmanlijskih vremena, kad je taj teritorij bio smatran draguljem osmanlijskog carstva, a često se podudara s jedinim područjem na kojemu je nekada vladao bektašijski derviški islam. Bugarska i Rumunjska, čije je pravoslavno bratstvo zapravo trećerazredna stvar, Srbiji se ne dive toliko koliko je se boje zbog njezinih epskih samrtnih hropaca. Rusija, čije mišljenje i stav sve manje idu u njezinu korist, ipak računa na rješavanje kosovskog problema onako kako je to bilo u Čečeniji, i sigurno zbog toga neće kritizirati Srbiju. I na kraju, čini se da je grčka vlada opet spremna odbaciti svoju demokraciju kako bi, iznad vrijednosti ljudskih života i međunarodnih sporazuma, stavila navodne povijesne veze". 090248 MET mar 98