BELGIJA-LE SOIR OD 25.2.98. O ZARIĆU

BELGIJA LE SOIR 25. II. 1998. Bosna: Simo Zarić bezbrižno ide u Haag "Vratit ću se iz Haaga kao junak jer ću reći svu istinu... Simo Zarić kojega Međunarodni kazneni sud traži zbog sudjelovanja u 'organiziranju progona više stotina Hrvata i Muslimana' (zločin protiv čovječnosti) iz Bosanskog Šamca, u proljeće i ljeto 1992., izjavljuje da je 'nedužan' i tako se i ponaša, gotovo radostan dok zadnje sate na slobodi provodi u društvu svoje obitelji i prijatelja... Treći bosanski Srbin koji će dragovoljno poći u Haag, u utorak nosi sa sobom 115 dokumenata 'koji govore u njegovu korist', kako sam kaže. Nitko ne može svjedočiti protiv mene, odvažno kaže Zarić, 49- godišnji načelnik policije u Šamcu prije rata (i agent jugoslavenskih doglasnih službi), a zatim u travnju 1992. šef jednog 'odjela' jugoslavenske vojske... U dvorištu njegove trgovine u središtu Šamca - malog grada sa sedam tisuća ljudi na sjeveru Bosne - više desetaka ljudi došlo je u ponedjeljak pozdraviti Simu, koji je sada tajnik mjesne podružnice Socijalističke stranke... Prosijede kose, u kockastom sakou i kravati... glasan, Simo Zarić pokazuje veliku sigurnost: Već 18 mjeseci sam spreman da idem u Haag, ali s Karadžićem i njegovom strankom na vlasti izložio bih obitelj pogibelji... Vremena su se promijenila, osnutak umjerene vlade u republici srpskoj i jamstva, napose američka, uvjerili su Simu koliko je važno njegovo... svjedočenje. Idem u Haag ponajprije da se branim, a onda da optužim one koji su odgovorni za zločine počinjene na ovome području. Zarić tvrdi da je već u studenome 1992. poslao u Beograd popis 'srpskih zločinaca', zahtijevajući da im se sudi. U optužnici Suda od 21. VII. 1995. u svezi s Bosanskim Šamcem pojavljuje se šest imena; Simo optužuje petoricu drugih: Slobodana Miljkovića, Blagoja Simića, Milana Simića, Miroslava Tadića i Stevana Todorovića. Općenito, Zarić drži da su odgovorne nacionalističke stranke koje on naziva 'terorističkima'... Godine 1991. u općini Šamac je živjelo gotovo 17 tisuća bosanskih Muslimana i Hrvata, što je bilo više od 50 posto stanovnika. U svibnju 1995., na obali rijeke Save, 200 metara od Hrvatske (most je još porušen) ostalo ih je manje od 300. Simo optužuje civilne i redarstvene vlasti iz Šamca da su organizirale nasilje i etničko čišćenje, kao i da su 'pozvale' paravojne skupine kao što su 'Sivi vukovi' Slobodana Miljkovića (koji je u selu Srkvini 7. V. 1992. ubio šesnaestoricu nesrba...). Zarić je 'jugonostalgičar'. Tako on opravdava svoju ulogu u početku rata: kao časnik jugoslavenske vojske osnovao sam jedinicu koja se zvala 'IV. odjel', a u njoj je bilo 28 posto Muslimana i 7 posto Hrvata. Zarić je uvjeren da su njegovi ljudi spriječili veća stradanja. Ipak, 'žali' što nije mogao učiniti više. Dobio sam naredbu da se ne miješam u stvari koje me se ne tiču... Preopasno; uskoro sam proglašen neprijateljem broj jedan srpskog naroda u Šamcu. S neprobojnim prslukom ispod sakoa Zarić se predao mjesnoj policiji prije nego je brzo uletio u zeleni džip američkog veleposlanstva bez pločica. Mirol, njegov sin, briznuo je u plač. U gomili, jedan čovjek izjavljuje: Ako bude svjedočio protiv drugih, obitelj će mu završiti tamo! Simo će se vratiti kao junak i reći će istinu, nastavlja jedna žena. Junak srpskog naroda, uzvikuje treći. Simo Zarić je otišao, a grad u kojemu još dvojica optuženika odbijaju da se predaju, vraća se miru svojih dugih pustih bezbojnih ulica. Ja sam Bosanac prije negoli Srbin, bio sam Jugoslaven prije nego Bosanac, rekao je Zarić uoči odlaska. Da bi 'potvrdio svoj višeetnički kredo', govori o svojoj ženi Fatimi, koja je Muslimanka, o kćerki koja je udana za Hrvata i o sestri koja je udana za Muslimana...", piše Philippe Deprez. 260115 MET feb 98