HANDELSBLATT - IRAČKA KRIZA - 16. II.

NJEMAČKA HANDELSBLATT 16. II. 1998. Iračka kriza Iračka kriza opterećuje odnose između SAD-a i Rusije. Dok Moskva upozorava da bi sukob mogao dovesti do svjetskoga rata i u slučaju američkog vojnog udara ugroziti bilateralni odnos, službeni Washington o tome ne želi ni čuti. Sada se samo može čuti da postoje razlike glede postupka no da se bez obzira na to slijedi zajednički cilj. Osim toga, da je ruska kritika djelomično namijenjena domaćem općinstvu. No očito je da je medeni mjesec Washingtona i Moskve prošao. Nevjerojatno je da će zbog toga odmah doći i do razvoda. Još od početka iračke krize prošle jeseni, mogle su se osjetiti napetosti. Na posljetku je Moskva zajedno s Parizom pledirala za labavljenje sankcija protiv Iraka dočim su SAD zagovarale beskompromisno držanje. Ali različita shvaćanja u UN-u tek su stvorila pretpostavke za to da Sadam Husein svoj kurs sukoba zaoštri do kraja. S otvorenom kritikom Moskve Washington je tada doduše ostao suzdržan ali je kasnije skeptično reagirao na ublaženje krize koje je u studenom postigao ruski ministar vanjskih poslova Primakov. Predstavnici vlade dali su prozrijeti da bi tek vojni pohod SAD-a na kriznu regiju mogao pridonijeti pregovaračkom uspjehu Rusa. Osim toga je američka vlada još tada pokazala da za nju ukidanje sankcija protiv Iraka ne dolazi u obzir i da su Primakovljeva obećanja u vezi toga bila samo od jednostranog značaja. Za otpor Rusije protiv vojne akcije protiv Iraka pod vodstvom SAD-a postoji više razloga. Gospodarski aspekti imaju jednu ulogu: na posljetku još je neplaćenih nekoliko milijardi dolara za oružje isporučeno Iraku 80-tih godina. Tu treba dodati možda i ponovno ojačani ruski nacionalizam kao i želju za većim utjecajem na Bliskom Istoku. Osim toga bi uspjeh pregovaračkih napora Primakova prošlog studenog za Rusiju koja je poslije propasti Sovjetskog saveza morala progutati gorku pilulu da na međunarodnoj pozornici više ne može igrati ulogu supersile, mogao biti zadovoljština za neka poniženja: pri tome treba misliti na proširenje NATO-a na Istok. Konačno su SAD progurale povećanje saveza protiv početnog otpora Moskve. Ipak bi bilo pogrješno precijeniti opasnost krize u američko- ruskim odnosima. Bez obzira na ratna uspozorenja predsjednika Borisa Jeljcina i prijetnju ruskog ministra obrane Igora Sergejeva da irački problem dotiče životne interese Rusije, na posljetku ipak ne treba računati na ozbiljnu eskalaciju. Napokon je spektar između kooperacije i konfrontacije dosta širok a doba hladnoga rata neće ponovno nastupiti zbog različitih mišljenja na temu Iraka. Ipak oštri tonovi iz Moskve nisu ugodni za američku vladu. Jer za SAD nije poželjno da se danas ruska vlada u iračkom sukobu pokazuje manje kooperativnom nego sovjetska predsjednika Mihaila Gorbačova koji za prošlog Zaljevskog rata barem nije pokazivao otvorenu oporbu protiv primjene sile u Iraku. Osim toga za SAD je zacijelo uznemirujuće što sada Rusija, Francuska i Kina, tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a drže da SAD nemaju mandat za napadaj bombama na iračke ciljeve. Za razliku od njih, Sjedinjene su Države mišljenja da je vojni udar protiv Iraka pokriven važećim rezolucijama UN-a. To vojno doduše sigurno nije problem, ali je politički škakljivo. Nadalje je veliko pitanje što će se dogoditi ako ograničeno bombardiranje ne navede Sadama Huseina na zaokret. Jer drugi val proširenih zračnih napadaja ne bi izazvao samo solidarizaciju arapskih zemalja nego bi i pojačao otpor Rusije" - piše Yvonne Esterhazy. 170411 MET feb 98