DEN HAAG, 4. veljače (Hina) - Svjedok optužbe na suđenju Slavku
Dokmanoviću, Vukovarac Dragutin Berghofer, svjedočio je u srijedu
o boravku u hangaru na Ovčari, 20. studenoga 1992. godine gdje je
vidio optuženog Dokmanovića.
Svjedok se nalazio među ljudima koji su toga dana preveženi iz
vukovarske bolnice na Ovčaru gdje su zarobljenici pretučeni, neki
do smrti, i odakle je istoga dana većina njih odvedena na masovno
stratište.
Dragutin Berghofer (57) je od 1946. do 1991. godine živio u Vukovaru
gdje je imao tapetarsko-dekoratersku radnju. On je u kolovozu 1991.
godne primjetio kako je iz obližnje vojarne JNA prema njegovoj kući
uperen tenk, a 24. kolovoza navečer, kazao je on, nenadano je
otvorena jaka paljba na njegovu kuću te na kuće susjeda Hrvata dok
su srpske kuće "preskočene." "Sve je grmilo od protuavionskih
rafala, a ja sam odpuzao u dvorište dok su naizmjence rešetali moju,
Posiljakovu i Šegovčevu kuću", ispričao je svjedok.
Svjedok je nakon toga događaja živio u podrumu svoje radnje blizu
središta grada gdje se sklonilo 40 žena i nekoliko djece. "Nakon 24.
kolovoza granate su šišale iz Negoslavaca, Bačke Palanke...",
rekao je svjedok čiji su majka, žena, dvije kćeri i dva unuka
također živjeli o tom podrumu.
Moju kćer "Vesnu su odveli JNA i četnici i nikad se nije vratila",
kazao je Berghofer koji je poslije kontaktirao s čovjekom koji ju je
odveo, koji sad živi u Vukovaru, i koji mu je rekao da je to morao
učiniti. Berghoferova supruga poginula je 6. studenoga u skloništu
kad je ispred radnje pala granata.
Svjedok je kazao da je tijekom opsade u podrumu bilo i Srba, Mađara i
Albanaca, te je govorio o teškoćama u opskrbi hranom u gradu. On je,
među ostalim, opskrbljivao šećerom i krumpirom samostan, bolnicu i
dom umirovljenika.
On je napomenuo da je tijekom napada na grad ubijeno 15 vatrogasaca
- snajperima ili granatama - te da su vatrogasci prestali gasiti
zapaljene kuće.
"Puno smo puta htjeli bježati iz grada, ali smo ostajali jer smo
svaki put preko radija čuli da je postignuto primirje - a već istu
večer bi opet padale granate na jadan grad", rekao je svjedok.
On je kazao da su se 17. studenoga, kad je bilo jasno da je grad
osvojen, svi koji su ostali u Vukovaru sručili prema bolnici, a neki
su htjeli u proboj. "S dva, tri automata i 350 ljudi nema proboja",
zaključio je Berghofer i vratio se u bolnicu "gdje više muha nije
mogla stati."
Svjedoka, koji je od 17. do 20. studenoga boravio u bolnici, 19.
studenoga je primio u kancelariju doktor Ivanković. Doktora je tada
posjetio njegov sin Goran s grupom drugih rezervista koji su bili
domaći ljudi, rekao je Berghofer. "Bogdan Kuzmić, bivši portir u
bolnici, odmah je počeo ispitivati neke ranjenike", među kojima
Stanka Duvnjaka "kojega više nema", rekao je svjedok. On je dodao da
je Goran Ivanković pitao oca zašto nije izašao iz grada kad mu je
rekao jer da su namjeravali Vukovar zapaliti napalmom", ispričao je
svjedok dodajući da je mladić izrazio žaljenje što mu je poginula
baka pa ga ne može vidjeti s kokardom. "Ivanković, koji je od prvog
dana bio u bolnici, rekao je sinu da šuti i iziđe", dodao je
svjedok.
On je rekao da su u noći s 19. na 20. studenoga oko bolnice "kamioni i
autobusi rondali i odvozili ljude u skladište Veleprometa."
Ujutro 20. studenoga, muškarci su postrojeni, uključujući i lakše
ranjenike i neke radnike iz bolnice, kazao je svjedok, i ukrcani u
šest autobusa koji su bili puni. "Oko 10 sati otišli smo u vojarnu
JNA na Sajmištu", rekao je Berghofer koji je bio u četvrtom autobusu
gdje su ih čuvala dva mlada vojnika JNA.
"U vojarni su oko autobusa hodali naši susjedi, rezervisti, i
prijetili nam. Jedan moj susjed se udarao po mjestu gdje je držao
nož i pokazivao da će me zaklati", ispričao je svjedok dodavši da su
u dvorištu vojarne neki rezervisti "vrištali od sreće, kao kad
gledate indijanski film, pa indijanci uhvate bijelca i ne znaju što
će od veselja." Vojnici JNA u autobusu nisu dali tim rezervistima da
uđu u autobus, dodao je on.
Berghofer je napomenuo da su profesor Ličina, Hidek Sajdžija,
Kolesar i drugi prebačeni u drugi autobus, pri čemu su ih tukli, a
onda je taj autobus krenuo s ostalima prema Ovčari. "Neki
rezervisti razbijali su uz vrištanje drške od lopata i potom ih je
pet sjelo u 'Stojadin' i krenulo za nama."
"Ispred hangara na Ovčari nam je Vukovarac Goran Mugoša Kuštro
uzimao stvari, a oko njega su ležali novčanici, torbe, satovi,
prstenje, odjela, putovnice...", ispričao je svjedok: "Ispred
hangara su nas tukli, uz Kuštru, Zorić Stevan, mesar iz bolnice
Miloš i još 10-tak drugih, odjeveni u SNB uniforme, kao
rezervisti."
Berghofer je kazao da su u hangaru udarani nogama i rukama sa svih
strana: "Ušli smo u pakao." "Željko Bajov, braća Kolak, Posavec
Stanko već su bili natečeni od batina", a "Damjana Samardžića i još
jednog čovjeka dotukli su do smrti", kazao je on. "Tu je bio i
novinar Siniša Glavašević", rekao je Berghofer dodajući da je
Glavašević bio daleko ali je vidio da su se "sjatili oko njega."
Berghofer je dobio udarce u donji dio trbuha i stražnju stranu
vrata, no kazao je da se nije onesvijestio, niti mu se zamutio vid.
"Neki su zarobljenici utrčavali, a predsjednik općine Slavko
Dokmanović je jednog ranjenog čovjeka, koji je čučao, udario
cipelom u lice", kazao je svjedok i dodao da je Dokmanović udario
još jednog mladića od 18-tak godina, te Dadu Dulića. Emilu Čakaliću
koji je bio sanitarni inspektor u općini, Dokmanović je s
podsmjehom rekao: "O, gospodine inspektore i vi ste ovdje!" i potom
su ga rezervisti navalili tući, ispričao je svjedok.
Berghofer je rekao da se Dokmanović u hangaru zadržao 20 do 25
minuta te da je bio obučen u tamno plavo avijatičarsko odijelo JNA s
tamnijom vjetrovkom. On je napomenuo da je Dokmanovića dobro vidio
jer hangar još nije bio pun i napomenuo da optuženog zna već preko 20
godina. "Znao sam ga iz viđenja, igrao je nogomet...a vidio sam ga i
u PIK gdje sam postavljao zavjese", rekao je svjedok.
Berghofer nije na Dokmanoviću vidio vojne oznake niti oružje.
Dokmanović je tih 20 minuta nervozno hodao po hangaru, kazao je
svjedok.
Jedan rezervist, krupan, 40-tih godina, zviždaljkom je označavao
smjene onih koji su nas tukli, ispričao je Berghofer koji je u
hangaru vidio i dvije žene od kojih je znao Tuškan Dragicu.
Desetak osoba je nakon oko sat i pol izdvojeno i odvedeno u kombi oko
17 sati. "Ne znam kome imam osobno zahvaliti, Ivankoviću, Zoriću,
mesaru?", rekao je svjedok. Oni su potom odveženi u 'Modateks'.
Sljedećeg dana, ispričao je svjedok, u halu je ušla djevojka koju
nisam znao, od 16-tak godina u SNB uniformi i dva vojnika. "Pokazala
je prstom na mene i vojnici su me stavili uza zid, a ona mi stavila
nož pod vrat i pitala za koga sam glasao", rekao je svjedok dodavši
sucima: "Nemojte očekivati hrabrost. Rekao sam: za Ivicu Račana."
Ispitivala me koliko sam Srba ubio, kazao je svjedok napominjući da
u životu nije metak ispalio, te "mi htjela ugasiti cigaretu u oko,
no vojnik joj nije dao."
Svjedok je iz 'Modateksa' prebačen u 'Velepromet', pa u vojarnu i
potom u Srijemsku Mitrovicu gdje je bio skoro 4 i pol mjeseca, do
razmjene 27. ožujka 1992. godine.
(Hina) vb sv
042001 MET feb 98
(Hina) vb sv