NJEMAČKA - DIE WELT - 26. I. DVOJBE OKO VOJNIH OBIČAJA

NJEMAČKA DIE WELT 26. I. 1998. Odnos prema simbolima "Vojna simbolika i tradicija nikad nisu oslobođene proturječja. Odnos prema tradicionalnim vojnim formama mijenja se čak i u zemljama neprekinutog državnog i nacionalnog kontinuiteta. U Njemačkoj je nakon prekida nacionalnog kontinuiteta tijekom ovog stoljeća svaka uporaba starih formi iz vojne povijesti posebno osjetljiva: tradicija više nije općenito obvezujuća. U Njemačkoj vojni običaji nisu samo pitanje ukusa o kojem se može raspravljati već uvijek svojim povijesnim obilježjima nameću i pitanja načelne orijentacije. Naročito kada se pretjerano senzibilizirana medijska javnost zgrči pri samom pogledu na postrojbu u paradnom postroju, obilježenu tradicionalnim simbolima. No, prvo je pitanje upućeno vojnim obveznicima: što njima znači prevladani običaj, vezan na njihovo obvezivanje na obranu zemlje? Njihova 'prisega' sukladna je zakletvi vojnika koji dragovoljno prisežu zastavi ali je istodobno manje od toga i ništa više od pukog priznavanja zakonom propisane vojne obveze, važeće za regruta jer on ne odbija službu u obrambenim snagama. Dakle, riječ je zapravo o prihvaćanju moralne obveze koja bi trebala učvrstiti kolektivni identitet postrojbe - nekada zvan 'duh zajedništva'. No, riječ je i o stiliziranoj manifestaciji koja je namijenjena publici i trebala bi polučiti poistovjećivanje naroda s vojskom i obratno - vojske s narodom. Takav logičan ceremonijal mora pozitivno utjecati na javnost kako bi služio svojoj svrsi. Upravo je to mjerilo svih sličnih manifestacija. To vrijedi za 13. kolovoza 1998. g. u Berlinu i za svaku drugu priliku. Budući da je vojničko polaganje svečane prisege zajedno sa svečanim pozivom na povratak u vojarne u gradovima već od sedamdesetih godina izazivalo probleme, vezane s prihvaćanjem tih ceremonija među - u prvom redu mladenačkom - radikalnom manjinom, i pretočene u prosvjede, dok velika većina građana obično stoji po strani a odbijanje vojne službe ostaje čest slučaj u prvom redu među maturantima, vojna manifestacija ne može biti uzdignuta u status mjerila odnosa između građana i vojske. Ni uobičajeni prosvjedi, koje, naravno, u prvom redu valja očekivati u Berlinu, neće pretvoriti trg pred Crvenom vijećnicom u ispit demokratske spremnosti na obranu već vjerojatno u ispit povijesnih tradicionalnih običaja Bundeswehra i svrhe javnog polaganja prisege. Njemački ministri obrane oduvijek su s pravom ustrajali da postrojbe ne smiju biti izolirane od stanovništva u vojarnama: one se moraju moći svečano pokazati građanima kao što su pomagale pri plavljenju Odre ili štitile mir u Bosni. Tko ih u tome pokuša spriječiti, podupire one koji odbijaju vojnu službu i općenito ne zastupaju dobre republikanske interese. No, korijen problema javnog prikazivanja vojske čini odnos prema široj publici u kojem se odobravanje miješa s dvojbama. Te se dvojbe u prvom redu odnose na vojnu patetiku, praćenu bubnjevima i trubama, ali i na uzvišenu obrambenu retoriku. S druge strane, sjaj baklji i ponesena glazba što priziva misu na bojišnici griju srca sugrađana, željnih sklada, iako su se tek stariji među njima borili u ratu kao vojnici i osjetili na vlastitoj koži što znači prava opasnost. Dakle, valja sumnjati da su tradicionalni simboli i rituali uistinu logičan, integrativan moment u odnosu društva i Bundeswehra: njihova je afektivna vrijednost relativna. Takve vojne manifestacije previše su često obilježene konfrontacijama koje ne ujedinjavaju već dijele (...)", smatra Lothar Ruehl. 270122 MET jan 98