AMERIČKI HERALD O CLINTONU 20. I.

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 20. I. 1998. Clintonov tim treba naučiti prodati svoju vanjsku politiku na domaćem terenu Stephen S. Rosenfeld piše: "Hrabro lice koje Clintonov tim namješta svojoj vanjskoj politici sakriva, no ne previše dobro, naporne teškoće s kojom se vlada susreće na Capitol Hillu. To je oprezna poruka inače optimističnog govora ministrice vanjskih poslova Madeleine Albreight od 13. siječnja. Što se tiče vladinog tretiranja pregovora i razmirica sa strancima, ona je malo tog rekla, što ne iznenađuje, ali je to malo bilo pozitivno, prilikom govora koji je održala u Središtu za nacionalnu politiku. Inicijative u Bosni, NATO, Kina, Korejski poluotok i proliferacija oružja naveli su ministricu da zaključi kako '1998. započinjemo snažno.' 'Naše je gospodarstvo snažno, naše su saveznice čvrste, naša je vojska najbolja, a demokratske vrijednosti koje njegujemo prigrljuje veći dio svijeta nego što je to ikad prije bio slučaj', izjavila je ona. Očita iznimka u njezinom optimizmu jest mrtva točka u izraelsko - palestinskim pregovorima, koju sad događaji dovode u žarište. Pregovori i razmirice s Kongresom, međutim, druga su priča. Tri najveća izazova koje gđa Albright prepoznaje u 1998. manje su diplomatska, a više zakonodavna: to su produžetak misije američkih vojnika u Bosni, proširenje NATO-a, financiranje i reforma UN-a i financiranje MMF-a. Sve to priziva borbu s zakonodavstvom koje nadzire tvrdoglava republikanska oporba. Četvrti izazov, potpora za afrički razvoj, mogao bi se izgubiti u svemu tome. (...) Nije to samo nered u politici. To je također i nered u vanjskoj politici. Gđa Albright je nepokolebljiva, no zasad previše nedjelotvorna dok dokazuje da 'Ameriku boli' to što duguje institucijama na koje se Sjedinjene Države oslanjaju: UN -u za prisiljavanje Iraka da pristane na inspekciju oružja te MMF-u za spašavanje gospodarstava istočne Azije.'Njima to otežava provođenje programa koji služe našem interesu', izjavila je ministrica. (...) Krutost Kongresa djelomično proizlazi iz stajališta da se predsjednik Bill Clinton loše pogađa, da loše zastupa američke interese te da ga treba obuzdati. Ta je optužnica prepoznatljiva, no pretjerana. Propusti g. Clintona odnose se uglavnom na njegov ton, pojedinosti i osoban stil. Javnost je izgleda ipak spremna da mu vjeruje u zamršenim vremenima. Posebice je besmisleno kritizirati g. Clintona za pretpostavljenu prekomjernu sklonost međunarodnim institucijama, u trenutku kad su te institucije spasitelji koje je sama Amerika izabrala. U svakom slučaju, ništa što je on zasad u vanjskoj politici učinio vjerojatno neće biti tako važno u općoj prosudbi o njemu kao predsjedniku, kao što je to način na koji rješava krizu sa Sadamom Huseinom i njegovim otporom prema inspektorima oružja. Hladni je rat možda završen, no uporaba sile u dobre diplomatske svrhe ostaje lakmus test ponašanja jednog predsjednika u pitanjima nacionalne sigurnosti. G. Clinton si teško može dopustiti da ga se smatra budalom iračkog predsjednika. Drugi dio stajališta Kongresa čisto je posezanje za moći i politika. No g. Clinton, gđa Albrigth i društvo ne mogu se žaliti. Kao aficionado Hilla, gđa Albright koristi svaku priliku da podsjeti republikance na slavne dane hladnog rata s dvostranačjem pod demokratskim predsjednikom Harryjem Trumanom. No najnoviji naraštaj republikanaca bolje se sjeća ravnodušnosti demokrata na pozive na dvostranačje za vrijeme polariziranih vijetnamskih dana. Krajnji čimbenik iza krutosti Kongresa jest ono što je gđa Albright prepoznala kao dugotrajnu američku tendenciju okrenutosti prema unutra, samodopadnosti. Postoji takva tendencija, koliko god se gđa Albright bunila protiv nje. To je ono što čudi ljude širom svijeta. Nema jednog, niti konačnog odgovora na to. Postoji dvostruki zahtjev za predsjednikom koji je sklon međunarodnoj politici, ali kojem nedostaje puno povjerenje javnosti; ne da bi zanemario javno oklijevanje, no da isto tako ne bi podcijenio spremnost javnosti da ostane angažirana. To je ravnoteža koju Clintonova vlada sad mora postići te zatim prenijeti Kongresu." 210307 MET jan 98