AMERIČKI HERALD PFAFF 17. - 18. I.

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. - 18. I. 1998. Aktivna uloga Francuske u genocidu u Ruandi 1994. William Pfaff piše: "Glasine su bile točne. Razorna serija članaka koje je u pariškom Le Figarou upravo objavio stručnjak za Afriku Patrick de Saint - Exupery dokazima potkrepljuje francusku upletenost u genocid počinjen u Ruandi 1994. Le Figaro navodi riječi djelatnika za pomoć, dužnosnika i vojnika, zajedno s dokazima koje je dobio od UN-a u Ruandi te iz opsežne belgijske istrage čiji su rezultati objavljeni prošlog mjeseca. Novine kažu da su francuske snage imale aktivnu, no tajnu ulogu u otporu infiltraciji pobunjeničkih Tutsa u Ruandu 1992. pa nadalje, operirajući na prvoj crti bojišnice. Oni su bili nazočni za genocida 1994. te nisu intervenirali. Pomogli su tvorcima genocida da pobjegnu. Invazija Tutsa u Ruandu započela je 1990. Pokrenuta je iz Ugande, a poduprla ju je ugandska vlada. Bio je to pokušaj te etničke manjine (nekih 10% stanovništva Ruande) da ponovno osvoji zemlju kojom je vladala dobrim dijelom posljednja dva stoljeća. Većina vođa Tutsa bila je prognana tijekom šezdesetih i sedamesetih. Brojčana prevlast Huta u Ruandi te pretpostavljen demokratski legitimitet razlog su zbog kojih je Francuska poduprla Hute. No Francuska je također bila motivirana uvjerenjem predsjednika Francoisea Mitterranda da je invazija Tutsa predstavljala dio američkih pokušaja da stanu na kraj francuskom utjecaju u Africi. (...) Ubojstva civilnih Tutsa započela su početkom 1992. Belgijska obavještajna služba izvijestila je o postojanju tajnog naloga hutuiske vlade da se 'istrijebe Tutsi iz Ruande... kako bi se riješio etnički problem te slomila (umjerena) hutuiska politička oporba.' Zapadni veleposlanici zajednički su protestirali protiv ruandske vlade 1992. zbog ubojstava. Francuski je veleposlanik odbio u tom sudjelovati, govoreći da su izviješća o masovnim ubojstvima 'tek glasine'. Otprilike u isto vrijeme, vođa Tutsija smješten u Ugandi posjetio je Pariz te mu je u ministarstvu vanjskih poslova rečeno da će, ne prestane li invazija, 'vaša braća i obitelji ... biti masakrirani.' U veljači 1993., međunarodno je vijeće osudilo genocid u Ruandi. Predsjednik Mitterrand navodno je sljedećeg ljeta u razgovoru sa suradnikom primjetio: 'U državama poput te, genocid nije naročito važan.' Pravi je genocid počeo 6. travnja 1994. Do srpnja su Hutui, koje je u toj zastrašujućoj kampanji ohrabrila njihova vlada, ubili više od milijun svojih tutskih sugrađana. Francuska suradnja s hutuanskim vlastima nastavila se barem još mjesec dana. Još 18. srpnja iz Zaira je stigla pošiljka oružja, mnogo poslije što je UN postavio embargo na sve isporuke oružja. Francuska je vojnu intervenciju poduzela krajem lipnja. Intervencija je najavljena kao humanitarna misija, ali je zapravo pokrivala povlačenje hutuanskih vojnika, gerile i dužnosnika odgovornih za masakre (uključujući i one odgovorne za fanatičnu etničku propagandu koja je potakla genocid) u Zair. Za politiku podupiranja tvoraca genocida odgovoran je g. Mitterranda, koji je pod francuskim ustavom bio glavni autoritet u vanjskoj politici. Konzervativne i socijalističke vlade, uključujući i socijalističku vladu koja je sad na vlasti, to su prikrile. (...) Ovaj je tjedan Francuska slavila stogodišnjicu glasovitog članka Emilea Zole 'J'accuse', u kojem on osuđuje veliku nepravdu učinjenu kapetanu Alfredu Dreyfusu, židovskom časniku pogrešno optuženom za špijunažu i osuđenom na doživotni zatvor. Zola je zbog tog članka završio u progonstvu, no Dreyfusov obraz je kasnije osvjetlan. G. de Saint - Exupery piše da danas u francuskoj vojsci ima mnogo gorčine zbog uloge koju joj je naloženo da igra u genocidu u Ruandi. On navodi unutrašnji vojni dokument koji govori o vojnicima koji su 'prolupali, ne zbog leševa i nasilja i toga što bi ih proganjale žrtve ... već zbog osjećaja krivice. 'Nije bilo otvorene polemike, zahvaljujući vojnoj disciplini i esprit de corps, kao i ukorijenjenom cinizmu o političarima. Vojnici su u javnosti bili tihi, iako članci u Le Figarou jasno govore o privatnim povjeravanjima. Francuske su vlade i prije ostavljale vojsku na cjedilu, s užasnom odgovornošću za zločine koje su počinile političke vođe. Ipak, vojska treba prepoznati ironiju u koincidenciji sa suđenjem Paponu i velikim Zolinim krikom za pravdom." 190224 MET jan 98