RFI - JELENA LOVRIĆ

Ž1=FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI Ž2= 4. I. 1998. Nastavak polemika o božičnim porukama u Hrvatskoj prati Jelena Lovrić. Božićna poruka zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića ne prestaje potresati Hrvatsku. Njom se bave svi mediji tako da u ovom trenutku za Zagreb, unatoč primjerice reintegracije istočne Slavonije ili izopćenju Hrvatske iz bilo kakvih europskih integrativnih planova, kao da nema važnije političke teme. Jedan nezavisni analitičar s pravom primjećuje da pažnja kojom se prati Bozanićeva poslanica razotkriva sav jad današnje hrvatske političke stvarnosti. Po njemu skandalozno je da pored najjače opozicijske stranke koja sebe naziva socijaldemokratskom, pored liberala i sindikata upravo Crkva otkriva mrtvi politički kapital socijalnog pitanja u Hrvatskoj. Skandalozno jeste ali to je danas situacija Hrvatske. Opozicija se priljepila za nadbiskupovu poslanicu, čini se presretna da se pojavio netko drugi koji bi mogao obaviti ono od čega njeni lideri neprestance bježe. Sigurno je da Tuđmana odavno nitko nije tako dramatično stresao kao novi stanar s Kaptola, pogotovo jer hrvatski predsjednik zna da novi nadbiskup ima vremena. Kako sada stvari stoje Bozaniću predstoje skoro tri desetljeća na čelu Crkve u Hrvatskoj, dok aktualnom šefu države vrijeme neumitno ističe. Hrvatska je iz više razloga dovedena u situaciju neke južnoameričke zemlje u kojima crkve prednjače ne samo u traženju socijalne solidarvosti nego i socijalne pravde. Hrvati su veliki vjernici poput Poljaka, utjecaj je Crkve uvijek bio ogroman, vlast se ponaša poput latinoameričkih generala, opozicija je slaba, civilno društvo nerazvijeno. Nakon moćne božićne poslanice u kojoj je jasno i glasno vlast i zakone okrivio za socijalnu dramu velikog dijela stanovništva, za socijalni raskol na bogatu manjinu i drastično osiromašenu većinu te nakon što je tim slijedom nastavio govoriti i kasnije ukazujući primjerice na nabujalu korupciju ili pozivajući javne osobe na odgovorno ponašanje, Bozanić je pobrao simpatije javnosti, podršku opozicije i nezavisnih medija, protiv sebe je mobilizirao Predsjedničke dvore, njima bliske medije, poglavito novinare koji su se dosada deklarirali kao vjernici i onaj dio svećenstva koji se sasvim slizao s Tuđmanovom vlašću. Zasada se mogu raspoznati dvije vrste taktike kojima se zagrebački nadbiskup pokušava saplesti, a njegove poruke marginalizirati i eutanazirati. Nakon početnog nesnalaženja kada su bježali od novinara i odbijali komentirati Bozanićevu poslanicu, vladajući krugovi njen značaj sada nastoje umanjiti tvrdeći da je ona istovjetna onome što zastupa državna politika. Tako će jedan od najmoćnijih ljudi vladajuće stranke, Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić reći da HDZ podupire nadbiskupovu poruku, da o pitanjima koja je on pokrenuo Hrvatska vlast posljednjih godinu-dvije posebno brine i da će im i u budućnosti posvetiti veliku pažnju. Nadbiskupovo ukazivanje na ekspresno bogaćenje pojedinaca i rapidno siromašenje ukupnog stanovništva Pašalić je pokušao poklopiti tvrdeći da je državno vodstvo samo otvorilo temu mita, korupcije i zlouporabe vlasti. Zaključno je poručio da Hrvatskoj netrebaju nikakvi novi konflikti već, kako je rekao, stvaranje klime povjerenja i dijaloga. Riječ je o falsifikatu, o lukavoj zamisli da se socijalni zahtjevi zagrebačkog nadbiskupa diskvalificiraju povlačenjem znaka jednakosti između njih i politike koju vodi tuđmanova vrhuška, koja je dokazano socijalno bešćutna. Za razliku od Pantovčaka koji tako obmanjujući javnost glumi da podržava Bozanića, prva javna i otvorena osporavanja stigla su nadbiskupu iz njegova neposrednog okruženja. Adalbert Rebić, profesor na zagrebačkoj bogosloviji, svojedobno član Hrvatske Vlade zadužen za prognanike osporio je ključnu Bozanićevu tvrdnju da su zakoni i propisi omogućili brzo bogaćenje pojedinaca i drastično siromašenje većine. U interwievu jednom vlasti bliskom dnevniku on je decidirano odbacio odgovornost vlasti za nepodnošljive socijalne razlike i glavninu je krivice, kao da ga je instruirao osobno Tuđman, svalio na komunističko nasljeđe te na rat. Suprotno prvom čovjeku Kaptola Rebić tvrdi da su zakoni i propisi dobri ali da se oni nažalost ne poštuju, nevjeruje u priče o zlouporabama na visokoj državnoj razini pa se s tim u vezi okomio na medije. Po njemu žuti je tisak koji stvara takvo javno mijenje rak rana koja rastače hrvatsko demokratsko društvo. Rebić smatra da je vlast dobra, da su dobri njeni zakoni ali je krvinja na novinarima koji tvrde suprotno i na narodu koji ne poštuje zakone. Profesor zapravo tvrdi da treba mjenjati narod, a ne vlast. Otpori iz dijela Crkve nisu neočekivani. Bozanić ne samo od vlasti nego i od crkvenih struktura traži radikalne promjene, a najveći dio svećenika sadašnjom je situacijom uglvnom zadovoljan. S Tuđmanom dijele nacionalistička uvjerenja, a i vlastita im je pozicija potaman. Vlast ih poziva da sve što treba i ne treba škropi svetom vodicom pa su, uvjereni u vlastitu važnost i uljuljkani u privilegije, bogato donirani od novih hrvatskih tajkuna. Bozanićevi osporavatelji ne žele da se to mijenja. Smatraju kako se Crkva, ako baš inzistira, može baviti socijalnom solidarnošću ali nikako postavljenjem preteškog i prevažnog pitanja socijalne pravednosti. Njima je za Crkvu jedino primjerena uloga majke Terezije. Guraju je da se bavi tek socijalnim milosrđem, da otvara staračke domove i dječije jaslice, da se brine o socijalno potrebitima. Svakako u Hrvatskoj je to potrebno i crkvene ustanove u tome imaju mnogo iskustva ali ako se bude bavila samo posljedicama, čak i ako se u tome polomi od napora, Crkva će učiniti mnogo ali nikada dovoljno. Potrebe će uvjek drastično nadrasti mogućnosti. Bozanić je shvatio da se narastanje socijalnih nevolja može zaustaviti samo ako se udari po njihovom izvoru. Nije problem Hrvatske u nedovoljnoj socijalnoj skrbi, barem ne uglavnom, koliko u socijalnoj nepravdi koju sadašnja vlast permanentno proizvodi, na kojoj je ona zapravo i sazdana. Ž5=(RFI) 050210 MET jan 98