VOA 31.XII. AM. VANJSKA POLITIKA

GLAS AMERIKA - VOA 31. XII. 1999. Američka vanjska politika: u potrazi za globalnom strategijom. Prilog Eda Warnera. "Sjedinjene Države od raspada Sovjetskoga Saveza nastoje razviti novu vanjskopolitičku doktrinu. Za vrijeme 'hladnoga rata' ona se temeljila na ideji ograničavanja sovjetskog ekspanzionizma. Iako je često bila kritizirana, i s lijeva i s desna, ta je vanjskopolitička doktrina bila sklop smjernica, koje su - na kraju - Zapad i dovele do uspjeha. Što bi je moglo nadomjestiti, u poslijehladnoratovskom, znatno složenijem svijetu? Na to pitanje odgovaraju četiri poznata američka vanjskopolitička stručnjaka. Michael Mandelbaum, član Vijeća za međunarodne odnose, smatra da Sjedinjene Države još nisu pronašle vlastitu poslijehladnoratovsku vanjskopolitičku strategiju. = Novoj strategiji su se možda najviše približili oni koji govore o globalizaciji, prvenstveno na polju trgovine. Naša vlada je u svakom slučaju velik naglasak stavila na vanjsku trgovinu. No, mislim da to još uvijek ne može nadomjestiti jednu sveobuhvatnu strategiju, kakva je postojala do raspada Sovjetskoga Saveza, kaže gospodin Mandelbaum. Joseph Nye, dekan Kennedy School of Government na Sveučilištu Harvard, smatra da bi se potraga za jednom krovnom idejom koja bi vodila američku vanjsku politiku možda trebala prekinuti. Naime, kaže on, s današnjom 'globalnom zbrkom' teško se može nositi bilo koja ideja, sama za sebe. = Ne postoji izravna opasnost, kao što je to bilo za vrijeme 'hladnog rata'. Ne postoji jedna dominantna neprijateljska sila, kao što je to bio Sovjetski Savez. Mislim da bi bilo pogrješno vrlo složenu vanjskopolitičku situaciju svesti na jednu jedinu teoretsku paradigmu, kao što je primjerice 'demokratizacija'. Morat ćemo se priviknuti na činjenicu da je svijet postao znatno kompleksniji, kaže Joseph Nye. On smatra da bi se Sjedinjene Države možda trebale ugledati u Britaniju iz XIX. stoljeća, koja je na svjetskoj sceni svoju dominaciju rabila kako bi održala slobodne trgovačke veze s drugim dijelovima svijeta i razmjerno održiv mir. Održavanje globalne stabilnosti odgovornost je isključivo Sjedinjenih Država, smatra general William Odum, direktor Odjela za nacionalnu sigurnost pri Institutu Hudson, inače bivši direktor Agencije za nacionalnu sigurnost. = Amerika raspolaže dramatično većom silom u usporedbi s ostatkom svijeta. Većina - čak i naši političari - ne razumije ovu činjenicu u njezinoj potpunosti. Kada se toj snazi dodaju snaga NATO saveza i kapaciteti Japana i Južne Koreje, radi se zaista o hegemonijskoj sili. Ona je hegemon ne u opresivnom smislu, već u smislu da se tim strukturama žele priključiti i mnoge druge zemlje. Naime, nitko ne želi napustiti zapadni svijet, svi žele postati njegovim članom, smatra gospodin Odum. Hegemoniju Sjedinjenih Država William Odum naziva 'imperijom koja se popunjava na poziv' - budući članovi, novi saveznici, to postaju dragovoljno, nikoga se ni na što ne prisiljava. Američki utjecaj iskorištava se za širenje ustanova liberalne demokracije, a u tome važnu ulogu imaju i vojne veze među državama - kaže gospodin Odum. Ako je to zaista tako, zbog čega se Sjedinjene Države često troše u rješavanju perifernih kriza - pita Ted Carpenter, direktor Odjela za obranu i vanjsku politiku washingtonskog Instituta Cato. = Sjedinjene bi se Države trebale posvetiti globalnim problemima, koji mogu imati utjecaj na našu sigurnost i na naš prosperitet. Umjesto toga, Sjedinjene se Države bave krizama koje bi trebale rješavati regionalne sile. Zbog toga i izigravamo dadilju na Balkanu ili u Perzijskom zaljevu... Snažna zemlja poput Amerike ne bi se trebala baviti takvim perifernim problemima, tvrdi Ted Carpenter. On također smatra da bi se Sjedinjene Države trebale ograničiti na odnose sa zemljama koje za njih zaista znače prijetnju, a to su Kina i Rusija. Stajalište ovog američkog stručnjaka upozorava na vrlo prisutnu dvojbu: treba li braniti isključivo nacionalne, američke interese, ili bi se Sjedinjene Države trebale angažirati u zaštiti određenih vrijednosti koje se spominju u američkom ustavu - odnosno u rješavanju raznih humanitarnih kriza, poput recimo somalijske, haićanske ili ove posljednje, kosovske. Joseph Nye, profesor Sveučilišta Harvard, o tome kaže: = Američke vrijednosti, poput zaštite ljudskih prava, dio su naših nacionalnih interesa. Prema tome, interese i vrijednosti teško je razdvojiti. Ljudska prava su u svakom slučaju legitiman dio američke vanjske politike. Međutim, time se dolazi u drugu opasnost, na koju upozorava Michael Mandelbaum iz Vijeća za međunarodne odnose. Naime, Sjedinjene Države često dolaze u situaciju da ih se optužuje da žele svoj moralni kodeks nametnuti drugim zemljama. Pokušavamo riješiti svaki problem, i time stvari činimo još gorima - kaže Michael Mandelbaum. = Nove vrste angažmana, takozvane humanitarne intervencije, nisu dobro definirane i do sada nisu bile vrlo uspješne. Postajemo nekom vrstom globalnoga socijalnog radnika. Primjerice, rat koji je NATO savez vodio protiv Jugoslavije. Nije jasno na temelju kojih se načela taj rat vodio i sumnjam da bi Sjedinjene Države u budućnosti povele jedan sličan rat, kaže gospodin Mandelbaum. Bez obzira na dobre namjere, Sjedinjene Države postupno stječu image 'nasilnika' na svjetskoj sceni - dodaje ovaj američki vanjskopolitički stručnjak. Zbog toga bi moglo doći do povećanja neke antiameričke koalicije, smatra on. William Odum, direktor Odjela za nacionalnu sigurnost pri Institutu Hudson, smatra da su Sjedinjene Države opravdano reagirale na Balkanu, zbog toga što su tamo bile ugrožene američke vrijednosti, ali i nacionalni interesi. Naime, kaže on, Balkan je dio Europe, te zbog toga Amerika tamo ima vitalne interese. No, gospodin Odum priznaje da su intervencije u inozemstvu često vrlo kontroverzne i da vlada uči na pogrješkama: = Ako Predsjednik zapovijedi intervenciju koja se na kraju pokaže neuspješnom, javnost će to kazniti na izborima, i Sjedinjene će se Države morati povući iz nekih od tih kriznih točaka. Kada se radi o odnosu morala i interesa, tu nema gotove formule koja bi razriješila ovakvu dilemu. Neke su krize prilično jasne, no većina ih nije. Zato je i potrebno na čelu države imati dobrog predsjednika, koji će iskazati vodstvo i zrelost. William Odum naglašava da niti jedna strategija ili politička formula ne može nadomjestiti poznavanje međunarodne scene od strane predsjednika države i njegovu volju da svoje vizije potvrdi u praksi. (VOA)