FRLE MONDE 16.12.EUROPA

FRANCUSKA LE MONDE 16. XII. 1999. Europa, buduća bliskoistočna sila? "Europska unija nije 'kršćanska zajednica'. Protivno onomu što je nedavno, nespretno, tvrdila europska kršćanska demokracija, vjera nije mjerilo pripadnosti Europi. Dakle, Turska može biti kandidat. No Europska unija nije niti organizacija za europsku sigurnost čija je glavna zadaća proširiti svoju uljudbenu moć kako bi osigurala stabilnost Kontinenta i njegova rubnog dijela. Za to postoje druge ustanove: OESS, primjerice. Zbog brkanja pojmova mogli bismo izgubiti iz vida najvažniju zadaću EU-a, tj. izgradnju jedinstvene gospodarske i političke cjeline koja će biti čimbenik u međunarodnim odnosima i koja će sa svojom okolinom uspostaviti tijesnu suradnju, ne tražeći bezuvjetno da se proširi na neograničen broj zemalja članica. Turska je parnica saslušana. Da su petnaestorica u Helsinkiju odbila dati Turskoj status kandidata, kriza do koje je došlo nakon sjednice Europskog vijeća u Luksemburgu 1997., imala bi vrlo velike posljedice u zemlji gdje svjetovnost kemalističke države još dugo neće nadjačati islamski fundamentalizam. Napokon, Europljani su samo održali obećanje koje su dali Turcima 1963! Nada u prijam može također poticajno djelovati na modernizaciju političkog sustava i društva u Turskoj i na stabilizaciju tog područja. U odnosima s Grčkom, Ciprom, pa i dalje. U srednjoj Europi, tijek prijama u EU potaknuo je nove demokracije da poboljšaju svoje odnose sa susjedima, jer su padom komunizma izbile svađe oko manjina i granica. S turskom kandidaturom, proširenje Unije dobiva nov izgled. EU je na putu da postane azijska sila koja će, na koncu, imati zajedničku granicu s Kavkazom, srednjom Azijom i zemljama poput Irana, Sirije, Iraka... Reći će neki da je to politička fantastika, da će Turskoj trebati vremena da riješi svoje nutarnje teškoće i prilagodi se 'mjerilima iz Kopenhagena' i da joj status kandidata još ne daje pravo da započne pregovore o ulasku. U sklopu EU-a postoje dvije struje. Pristaše prve daju naslutiti da se išlo na ruku Turskoj, ali da se njezin stvarni ulazak u Europu neće dogoditi tako brzo. Pristaše druge struje misle, naprotiv, da će turska diplomacija, oslanjajući se na iznimnu tradiciju i uspjehe, što je više moguće iskoristiti prigodu koja joj se nudi kako bi ubrzala prijam. 'To neće trajati dvadeset godina', izjavio je Guenter Verheugen, europski povjerenik za proširenje, dajući za pravo potonjima. Dok su petnaestorica u subotu u Helsinkiju primala turskog premijera Buelenta Ecevita, u Berlinu su se pod pokroviteljstvom lista 'Die Welt' sastali europski i izraelski poslovni ljudi, diplomati i novinari. Bile su znakovite reakcije na uvrštavanje Turske na listu kandidata. Izraelski sudionici bili su zadovoljni odlukom iz dvaju razloga. Prvi je geopolitički: suradnjom između Jeruzalema i Ankare i ulaskom Turske u EU stvorit će se strateška veza između Europe i Izraela. Drugi se tiče izravnih veza između Izraela i Unije. Ova je prije pet godina obećala izraelskoj državi status 'posebnog partnera', a da ta obećanja nisu imala učinka. Ako Turska može biti članica Europske unije, ne može li i Izrael tražiti isto? Nije li on, svojom povijesti, kulturom, vrijednostima, gospodarskim i demokratskim razvitkom, 'europska' zemlja koliko i Turska? Je li to daleka budućnost? Možda. No nije prerano da razmislimo o strategijskim posljedicama uzastopnih proširenja koji Europu udaljuju od njezinih početaka. Nije prerano da žalimo zbog toga, a još manje da pokušamo ukloniti posljedice", piše Daniel Vernet.