RDW 11.XII.-RDW-TUĐMAN I HRVATSKA

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 11. XII. 1999. Hrvatska na raskrižju "Jedno se o Franji Tuđmanu ne može govoriti. Da je bio jedan od onih suvremenih, neupadljivih polit-tehnokrata čija se imena stalno zaboravljaju, jer su tako promjenjljiva, tako zamjenjljiva. Ne, - Franjo Tuđman bio je original. Staromodni otac zemlje, koji se u sve miješa, koji se svugdje drži nezaobilaznim, i u dnevnoj politici i u nogometu. Takvog političkog stila na 'gazdinski način' u Hrvatskoj više neće biti. Dne 3. siječnja bira se novi parlament i mnogo toga upućuje da će s preminulim predsjednikom države politički otići u grob i njegova stranka, HDZ. Samo je Tuđman, kojega je kao osnivača države stalno okruživala aura nedodirljivosti, bio kadar politički pokret HDZ s njegovim nacionalistima, pravim demokratima i tehnokratima držati na okupu deset godina. Njegovom će se smrću stranka raspasti, u to su mnogi sigurni. Oporba pod vodstvom socijaldemokrata (SDP) prvi put ima dobre izglede da uspije promijeniti vlast, jer bez Tuđmana HDZ se vraća na ono što u narodu doista vrijedi, a to je svega oko 35 posto u provinciji i tek oko 25 posto u gradovima: tendencija opadanja. A odlučit će izbori u područjima s najvećom gustoćim stanovništva. Način i postupak kako HDZ iz dugog Predsjednikova umiranja nastoji za sebe izvući korist, ljuti čak i simpatizere HDZ-a. Prvotni rok izbora kojega je još Tuđman odredio, bio je 22. prosinca. No za potpis izbornog ukaza to nije bilo dovoljno. Dok je Predsjednik ležao u komi, HDZ je odgodio izbore. Sada bi trebali biti održani 3. siječnja. I to je 'škandalozni rok', jer zbog Božića i Nove godine praktički nije moguća predizborna borba. Time će se okoristiti samo HDZ. A i inače, budući da su desetci tisuća inozemnih Hrvata u to doba doma, a oni su tradicionalno 'desni', dakle glasovat će za HDZ. Taj prozirni manevar završni je kamen 'sustava Tuđman'. Hrvati iznova proživljavaju povijesnu cezuru, jer toliko početaka, osim 1990., nije još nikada bilo! Tuđman je na početku svojega vodstva 1989. vjerojatno nagonski osjetio da mu je udoban oblik zapadne demokracije predsjednički sustav. Slično kao u Francuskoj, gdje predsjednik ima velike ovlasti i to baš u odnosu na parlament. U latentno shizofrenu egzistenciju preminulog predsjednika države spadalo je što nikada nije bio umoran da Hrvatsku duhovno i kulturno smješta u središte Europe, a s druge pak strane, posve po staroj balkanskoj tradiciji, znao je izbjeći demokraciju gdje god se moglo. Bilo kod isključivanja neomiljenih medija ili kod prisluškivanja oporbe - 'sustav Tuđman' uvijek je funkcionirao po načelu: pravo je na strani vlasti! Tuđman i Hrvatska, dvojac o kojemu se u međunarodnoj politici i u javnom mišljenju godinama loše govorilo. Nekritičan nastup i nedostatak spremnosti za suradnju u pogledu Daytonskoga mira od na početku za Zapad bespomoćne žrtve srpske agresije, vrlo je brzo postao težak sugovornik. Kad je Hrvatska dobila što je htjela - međunarodno priznanje i oslobođenje okupiranih područja - od tobože uzornog dječaka nastao je nepopravljivi gojenac od kojega se baš Njemačka privremeno jasno distancirala. Tuđmanova ganutljiva tužbalica na ulogu povijesne žrtve njegovih Hrvata nije pristajala njegovim pokušajima relativiziranja žrtava hrvatskog ustaškog režima. I Tuđmanov stil vladanja djelovao je poput tuđega tijela u međunarodnoj politici odlazećeg stoljeća i tisućljeća. Maštovite odore na tijelu i patos u mislima - u toj se kombinaciji Franjo Tuđman kretao kao autokrat iz povijesnog muzeja XIX. stoljeća. No Tuđman je bio samo odraz današnjeg hrvatskog društva. Mlada država čiji građani žele pod istu kapu strpati duboku čežnju za nacionalnim priznanjem s gotovo prisilnom zapadnom orijentacijom. Tuđmanova Hrvatska paradni je primjer istočno-zapadnog dvospolca. Zapad u glavi, ali skroz na skroz socijalizirani na Balkanu, u Zagrebu sanjaju o prijamu u EU, no on do danas nije na vidiku" - piše Volker Wagener.