SLO 4.XII.-DELO-JUGOZID

SLOVENIJA DELO 4. XII. 1999. Neuništivi jugoslavenski zid Dr. Dmitrij Rupel piše: "Takva pitanja postavljam si više puta i više puta odgovaram ne njih. Moji odgovori nisu uvijek jednaki, iako se možda čine jednakima ili sličnima. Katkad mi se čini da sam s takvim pitanjima, a još više s odgovorima dosadan i da imam neke fiksne ideje, kao da se uvijek vraćam istom, nečemu čega se ne mogu riješiti. Činjenica je da su događaji krajem osamdesetih i početkom devedesetih bili ključni za Sloveniju i naravno, za mene. To vraćanje istoj stvari vjerojatno je normalno. Udaljavanjem od događaja kao što su osnivanje SDZ i Demosa, izbori travnja 1990. i osnivanje prve demokratske vlade, a ponajprije plebiscit, proglašenje samostalne Slovenije i međunarodno priznanje, moj se pogled (i ne samo moj) mijenja. Zacijelo se gube stvari koje su manje važne. Zaboravljam pojedinosti, iako su bile važne. Katkad je prekapanje razlog da se sjetim nečeg važnog. No glavno (što želim reći) jest to da mi se neke stvari pojašnjavaju tek zbog udaljenosti. Možda su mi danas neke stvari jasnije nego što su bile, recimo, prije pet godina - da ne govorim o vremenu prije toga. 1. Jedno od mojih najvažnijih razmišljanja povezano je s odnosom Demosa, dakle novih političkih snaga, prema komunistima. Ne čini mi se spornim to da smo se tako reći sporazumjeli i pomirili s njima. Pučnik je više puta rekao da smo postupali pogrješno, jer plebiscit nismo proveli i iskoristili sami. Moje je mišljenje uvijek bilo drukčije (a takvo je i danas). Državu se moglo proglasiti i postaviti samo zajedničkim snagama, tako da smo se pomirili i sporazumjeli s komunistima, odnosno s ljudima koji su tada bili u partiji. Što nije isto, bili su - mnogi nadareni i obrazovani ljudi - oportunisti. Kako je rečeno, glavni spor i boj nisu se vodili unutar slovenskoga naroda, nego između njega i protivnika izvan njega. Više smo puta rekli da bi se drukčije, dakle bolje, sretnije okrenulo za vrijeme II. svjetskog rata, da su slovenski političari tada bili složni kao mi prije deset godina. To je ipak veliko pitanje. U pogledu čega bi bili složni 1941. kad se radilo bitno o tako različitim pogledima na samu mogućnost preživljavanja slovenskoga naroda? Slovenci su kao i svi narodi i sva društva bili podijeljeni na barem dvije skupine: na opreznu (poslušnu, više ili manje pasivnu) i pobunjeničku (neposlušnu, aktivnu) skupinu. Tridesetih godina ovoga stoljeća su aktivni, 'moderni(stički)' nastrojeni Slovenci birali između njemačkog i sovjetskog 'napretka', tj. između fašizma i komunizma. Europsko usmjerenje tada je značilo život pod Hitlerom, jer su (liberalni) anglofili i amerikanofili bili posve neznatni. Zamisao narodne samostalnosti bila je nesuvremena i do neke mjere povezana s crkvom koja je preporučala štednju s narodnim snagama, prilagodbu i suradnju s okupatorom. Komunisti su slovenski nacionalizam i pobunjeničku energiju iskoristili za povezivanje sa Sovjetskim Savezom i Jugoslavijom, koje su bile nezainteresirane za narodnu samostalnost Slovenije. Treba se sjetiti da smo mi Slovenci 1941. godine još bili loše pripremljeni za državno upravljanje, odnosno vladanje. 1941. su Slovenci imali premalo iskustava s mobilizacijom odnosno centralnim vođenjem naroda. To smo naučili tek u Republici Sloveniji s novom zapadnom granicom. U komunizmu odnosno poslije 1974. Što se tiče izgradnje nacionalne države, to nije bilo posve izgubljeno vrijeme. Komunizam je imao druge pogrješke i probleme. Ponajprije se temeljio na aroganciji vlasti, na obespravljenosti, nasilju i apsurdnim žrtvama. Komunizam je pokvario gospodarsku inicijativu, poslovni i intelektualni moral, pasivizirao je veliki dio stanovništva... Čini mi se da Crkva nije bila posve nezainteresirana s obzirom na tu pasivnost i poslušnost. Utjecaj Crkve (koji se temelji na poslušnosti) bit će sve manji što će Slovenija biti suvremenija. 2. Demosov 'pakt' sa slovenskim komunistima (bolje s partijcima i tadašnjim dužnosnicima), koji je proizlazio iz pogleda na 'veći događaj' i koji je prije deset godina bio nužno potreban, nije mogao proći bez posljedica za politički život u slobodnoj Sloveniji. Sadržavao je čak niz protuslovlja, zbog čega je proizveo mnogo deformacija i teškoća. (...) Ipak je činjenica da je Slovenija nastala iz demokratskog pokreta koji je rušio komunistički sustav u Sloveniji i u Jugoslaviji. U tom pogledu Slovenija nije ništa lošija od Češke, Slovačke, Poljske i Mađarske. Demos je bio vrlo sličan drugim demokratskim pokretima koji su srušili Berlinski zid. Slovenski demokratski pokret proizveo je samostalnu slovensku državu tek nakon što se taj pokret mogao proširiti po cijeloj Jugoslaviji i kad je naletio na jugoslavenski zid. Radilo se o utvrdi komunizma koju je branila jedna od najjačih europskih vojska i koju je mogla - u drukčijim okolnostima - braniti čak i Rusija koju okružuje ruski zid. Učinci jugoslavenskoga zida bili su mnogi, različiti i u pravilu razorni. Kao što je poznato, nije ga srušio čak ni NATO. Idući se odlomak može razumjeti na više načina: mi Slovenci nismo rušili Berlinski zid, nego jugoslavenski koji je još tamo gdje je bio 1991. godine. Slovencima i Hrvatima su (zapadni prijatelji) po svoj prilici zamjerili to što nismo srušili jugoslavenski zid. Budući da smo se mi Slovenci bavili s jugoslavenskim zidom, propustili smo naše dragocjeno vrijeme. U to su vrijeme druge srednjoeuropske države koje se nisu osnivale iznova, grozničavo pripremale teren za NATO, EU itd. To je zakašnjenje uzrok zašto za Sloveniju ne vrijede vremenske oznake koje vrijede za Čehe, Mađare i Poljake. Dakako da smo gubili vrijeme - svojom i tuđom krivnjom - i kasnije. Česi, Mađari, Poljaci poznati su po tomu da su srušili Berlinski zid. No to je metafora. Zapravo su srušili komunizam. Pri tomu je presudno pomogao Gorbačov, dok smo mi Slovenci imali posla s Miloševićem. Slovensku su zgodu (i američki diplomati koji su nekoć proživjeli ugodne trenutke u Beogradu) proglasili separatizmom, sebičnošću. Na žalost je tako, iako smo mi u Sloveniji imali jednake demokratske inicijative i stranke kakve postoje drugdje u Srednjoj Europi! Naše demokratske stranke i inicijative prekrivene su glasinama separatizma odnosno glasinama o njemu. A ponešto i vlastitim slovenskim zaboravom. 3. No to nije sve što treba reći o slovenskim problemima s Jugoslavijom i s komunistima. Slovenija je imala svoj demokratski 'vihor', iako ga je zbog obračuna s komuniznmom preusmjerila u državotvornu suradnju i u državnu neovisnost. (...) Današnji oporbeni vođe taj problem nazivaju problemom 'kontinuiteta', iako su pozorni kad se radi o pogrješnim događajima i trenutcima. Problem naime nije u tomu što komunisti i dalje vladaju u Sloveniji, kako su vladali prije 1990. To nije istina. Problem je u lošem razlučivanju događaja prije deset godina. Zapravo se ne može pristati na 'koncept' i sliku samo jednog koraka s kojim su Slovenci stupili u samostalnu državu. Prije toga bila je potrebna - ma koliko baršunasta, nježna, prijazna - konfrontacija s vladajućim režimom, odnosno s komunistima. Pri tomu treba pomisliti na budućnost komunizma na Balkanu. U svezi s tim oblikuju se razne 'teorije'. Bojao bih se 'teorije' da je slovenska pomirba s komunistima pridonijela očuvanju jugoslavenskoga zida. Ili 'teorije' da mi Slovenci nismo znali surađivati s demokratima iz drugih republika, kao što su surađivali češki, slovački, poljski, mađarski demokrati. (Za što su bili nagrađeni s NATO-om itd.). Neki su neuspjeh demokracije u Srbiji i u Hrvatskoj, ponajprije probleme u BiH, povezivali s pokušajima pomirbe između Tuđmanova i Miloševićeva režima. No i u tom slučaju treba praviti razliku između država i uzeti u obzir razliku između hrvatskog demokratskog pokreta i postupaka vođa, koji su ga zaboravili " - piše među ostalim dr. Dimitrij Rupel.