US 30. XI. IHT SAMULESON TRGOVINA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 30. XI. 1999. Svjetskom trgovinskom sustavu ne treba još jedan dogovor "Ako je neki sastanak besmislen, onda je to ovotjedno okupljanje Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu", piše Robert Samuelson. "Njegova je ustanovljena svrha pokrenuti novi krug trgovinskih pregovora koji bi mogli trajati tri do osam godina. (Posljednji je trajao sedam i pol godina.) No svjetskoj trgovini ne treba novi dogovor. Sastanak bi se mogao pretvoriti u katastrofu odnosa s javnošću. Čopori prosvjednika stižu u Seattle, i glavni bi rezultat toga mogao biti brdo pogrješnih obavijesti. U toj raspravi prosvjednici nemaju moralnu superiornost. Trgovina je snažna sila dobra. Od 1950. svjetsko se gospodarstvo povećalo šest puta, dosegnuvši oko 30 bilijuna ukupnog proizvoda. U istom razdoblju, trgovina je narasla 14 puta dosegnuvši oko 5,4 bilijuna u izvozu. Bezbrojne zemlje, počevši od Japana, uživale su pogodnosti viših prihoda, kvalitetnije prehrane i dužeg životnog vijeka. Trgovina je pomogla u pokretanju gospodarske modernizacije tako što je zemljama ponudila načine (uvoz, međunarodna ulaganja) stjecanja novih proizvoda, tehnologije i upravljačkih vještina. Nitko ne kaže da trgovina donosi samo dobro. Ona često ima neugodne popratne pojave: kaotičnu urbanizaciju, uništavanje okoliša, društvene napetosti. Ipak, prednosti zasjenjuju štetu. Zemlje u razvoju koje provode politiku 'otvorene' trgovine rasle su od sredine sedamdesetih do sredine devedesetih trostruko brže od zemalja s restriktivnom politikom. Katkad se tvrdi da siromašnije zemlje izvlače korist na uštrb bogatijih, kojima 'jeftin' uvoz oduzima dobro plaćene poslove u proizvodnji. To je u najboljem slučaju pretjerivanje. Da, gubitak poslova pogađa neke industrije. U nekoliko takvih industrija (primjerice industriji željeza) plaće su visoke. No te industrije uglavnom ipak uključuju niske plaće i mali stupanj vještina (tekstil, primjerice) jer u tim industrijama siromašnije zemlje uživaju prednost. Predodžba da trgovina 'odvodi' američke poslove stalno se sukobljava sa stvarnošću. Unatoč rastu trgovinskog deficita, nezaposlenost se sada vrti oko 4%. Nezaposlenost je u Americi najviše rezultat zdravoga domaćeg gospodarstva. Golem trgovinski deficit odraz je dvaju čimbenika. Prvo, američki gospodarski procvat hrani potražnju za uvoznim proizvodima. Drugo, ostale zemlje žele dolare, glavnu svjetsku valutu; to povećava tečaj dolara i čini uvoz jeftinijim. A tu su onda i trgovinske prednosti. Amerikanci mogu kupovati manje skupe uvozne proizvode i izvoziti modernizirane proizvode - od traktora do računala - u siromašne zemlje (kao i u bogate.) Poslovi u tim industrijama uglavnom su dobro plaćeni. Konačno, uvozna konkurencija poboljšava kakvoću i ograničava cijenu domaćih proizvoda. Niska inflacija zauzvrat produžuje gospodarsku ekspanziju. Pa, ako je trgovina tako dobra, ne bi li ju novi globalni trgovinski dogovor poboljšao? U teoriji bi. No u praksi, možda ne. Nekad je crta podjele između 'trgovinskih zapreka' i domaće gospodarske i socijalne politike bila jasna. Pretjerano pojednostavljeno, carine (porezi na uvoznu robu) i kvote (ograničenja uvoza) bili su trgovinske zapreke: sve drugo nije pripadalo toj kategoriji. Sad su se razlike zamutile. Europljani kažu da subvencioniraju poljoprivrednike radi očuvanja sela. Iako taj argument možda racionalizira protekcionizam, on nije posve nerazuman. Stvar je u tome da se trgovinska pitanja sve više ogrješuju o ono što ljudi u mnogim zemljama tradicionalno smatraju domaćim pitanjima. U Sjedinjenim Državama, sindikati i aktivisti za zaštitu okoliša vjeruju da bi Svjetska trgovinska organizacija trebala služiti promicanju humanih 'radnih standarda' (zabrani dječjega rada, primjerice) i snažnoj politici zaštite okoliša. Zemlje koje ne poštuju pravila mogle bi izgubiti trgovinske prednosti. Naravno, siromašnije zemlje protive se toj vrsti pritisaka. Države bi mogle prepustiti dio gospodarskog suvereniteta Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. One su manje spremne (a to uključuje Sjedinjene Države) prepustiti politički i socijalni suverenitet. Razlog zbog kojeg ti problemi nisu sputavajući jest da se trgovinska liberalizacija događa bez novog dogovora. Koristi od trgovine čine se toliko očitima da mnoge siromašnije zemlje žele ući u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Zbog toga moraju smanjiti carine i kvote. Sada 32 zemlje želi ući u Svjetsku trgovinsku organizaciju, s Kinom kao najvećom među njima. Drugi čimbenik koji pokreće liberalizaciju jest konkurencija u međunarodnim ulaganjima. Godine 1998. bilo je 644 milijarda dolara međunarodnih ulaganja (uključujući spajanja), prema UN-ovim procjenama. Države međunarodna ulaganja sve više smatraju izvorom tehnološke vitalnosti i stvaranja poslova. No, uz neke iznimke, kompanije neće odlaziti u mjesta u kojima je poslovno ozračje neprijateljsko. One žele zdrave bankovne sustave i slobodne komunikacije; ne žele regulacije koje štite domaće kompanije. Mnoge zemlje, bogate i siromašne s ciljem privlačenja ulaganja spontano odbacuju pravila koja ograničavaju konkurenciju ili diskriminiraju strance. To je politički zdraviji proces od nametanja promjene s vrha putem dogovora Svjetske trgovinske organizacije. Države postupaju u skladu s onim što smatraju vlastitim interesom. U najboljem slučaju, spektakl u Seattleu mogao bi pokrenuti proces koji bi, za mnogo godina, mogao biti koristan. U najgorem, on je možda traćenje vremena."