IT-19.XI.-REPUBBLICA-STEPINAC

ITALIJA LA REPUBBLICA 19. XI. 1999. Dva Stepinčeva lica između ustaša i komunista "Tajna nadbiskupa s dva lica zatvorena je u jednom sarkofagu smještenom u apsidi zagrebačke katedrale, odmah iza glavnog oltara, uvijek okruženom svježim cvijećem i ženama koje kleče, gdje se dolazi odati počast posmrtnim ostacima blaženog Alojzija Stepinca, a preko njega Crkvi i hrvatskoj naciji. Vjera i domovina, tragična sprega. 'On je bio osuđen nevin, samo zato što je odbio naloge komunističke vlasti da potakne crkveni raskol i odvoji Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Rima i Svete Stolice, sa svrhom da se uništi Katolička crkva kao stoljetni čuvar i zaštitnik identiteta i slobode hrvatskog naroda', piše u dokumentu iz 1992. kojim je zagrebački parlament poništio presudu Stepincu zbog suradnje s okrutnim, ali izrazito katoličkim ustašama. Pola stoljeća prije, ne slučajno, prvi čin diktature Ante Pavelića bio je slanje poruke papi Piju XII. 'Moja prva nakana', stajalo je, 'jest da narod ostane vjeran svojoj slavnoj prošlosti, Svetom apostolu Petru i njegovim nasljednicima, i da naša nacija, prožeta Svetim Evanđeljem, postane Božje kraljevstvo'. Sretna je Italija, čiji je Preporod prošao probojem kroz Porta Piu, sačuvavši je od rizika da bude zamišljena kao Božje kraljevstvo: povijest klerofašističkog preporoda teži poput kamena nad suvremenom Hrvatskom, tjerajući je još i danas da na prijetnju iz Beograda reagira etničkim čišćenjem. Dakle u tom sarkofagu leži čovjek koji je 1945. znao izvući junačku hrabrost pred komunistima koji su mu nudili izbor između zatvora i potčinjavanja. No tu leži i čovjek koji je 4. travnja 1941., znao u svim crkavma intonirati Te Deum zahvale za rađanje neovisne hrvatske države na vrhovima nacifašističkih bajuneta, kada su već po ulicama bili obješeni natpisi 'Zabranjeno za Srbe, Židove, Cigane i pse'. Hrvatska poštuje pastira koji se usred ustaškoga terora usuđivao s oltara prijavljivati rasizam, ali je u međuvremenu u svom osobnom dnevniku bilježio: 'Ako pobijedi Njemačka, bit će to propast malih naroda. Ako pobijedi Engleska, na vlasti će ostati masonerija i Židovi, dakle nemoral i korupcija. Ako pobijedi SSSR, onda će svijetom vladati đavo i past će u pakao'. U jednoj bolnici nedaleko od katedrale traje agonija predsjednika Franje Tuđmana, Miloševićeva alter ega koji je katoličku Hrvatsku htio odvući iz 'balkanske krčme', i koji je pored pape Woytille, kao u trijumfu, proživio Stepinčevu beatifikaciju. No taj toliko očekivani događaj zasigurno nije zaliječio rane suprotstavljenih pamćenja, i tako se tajna nadbiskupa s dva lica produžava u posljednji europski rat slavenskih naroda koji govore istim jezikom, boreći se, međutim, duž nerazmrsive granice između latinice i ćirilice, između rimskog i pravoslavnog kršćanstva. U Zagreb me odvela skrupula savjesti. U jednom sam članku u 'Repubblici' nazvao Stepinca zaštitnikom ustaša, impresioniran dokumentarnim opsegom knjige Marca Rivellija ('Nadbiskup genocida', naklada Kaos) o istrjebljenju Srba izvršenom uz blagoslov brojnih katoličkh svećenika između 1941. i 1945. Nekoliko dana poslije došlo mi je, uz ljubazno pismo, izdanje lista 'Osservatore Romano' posvećeno 'Kardinalu Alojziju Stepincu: junački život u svjedočanstvu koliko je ljudi uz njega bilo žrtvama progona u komunističkoj Jugoslaviji'. Autor, Gianfranco Mattei, poslije mi je povjerio da je za knjigu izričito kod Maria Agnesa zamolio Papa Woytila po povratku iz Hrvatske, kao što piše u priloženoj posveti. Je li dakle bio klevetnički taj moj sud o čovjeku čiju svetost objavljuje Papa? Naravno, suprotnost između dviju knjiga je dojmljiva, velika poput balkanske drame. Dok Rivelli opširno opisuje neizrecive ustaške zločine, i potom brzo opravdava presudu na 16 godina zatvora koju su komunisti izrekli Stepincu, Mattei međutim podsjeća na pomoć koju je nadbiskup dao progonjenima, ali ratno razdoblje rješava na tek nekoliko stranica, kako bi potom opširno pisao o komunističkom napadu na Crkvu, koji je kulminirao zatvaranjem njezina primasa do njegove smrti. Kako razmrsiti tako različite teze? Monsinjor Juraj Batelja, koji je predložio beatifikaciju, trese glavom zbog nezahvalnosti malobrojnih preživjelih zagrebačkih Židova: 'Zar ne znaju za pisma zahvale koja su došla od njihovih suvjernika koje je spasio Božji sluga? Zašto ne znaju reći hvala? Zašto ga Izrael ne upiše među svoje pravednike?'. I prelistava velike crne bilježnice Stepinčeva dnevnika, gusto ispisane njegovom elegantnom kaligrafijom i molbama za pomoć upućenima nadbiskupiji. Obitelji koje se zovu Weiss, Freiberger, Seiner, traže sklonište koje biskup dijeli svim svojim snagama, koje međutim ostaju tragično nerazmjerne. Židovski nakladnik Slavko Goldstein računa da je Stepinac uspio spasiti nešto više od pet stotina osoba, Židova i Srba: 'Nastojao je, s propovjedanice je objavljivao svoje ne rasizmu, no nikada nije izravno osudio fašistički režim i njegova Ducea. Jer su ustaše bile sastavni dio njegova stada, a njihova je katolička država došla u pravi trenutak. Suprotno tomu, komunistički i raskolnički partizani utjelovljivali su antikrista'. Protužidovski tradicionalizam vidljiv je i u izvješću koje je primas poslao vatikanskom tajništvu u svibnju 1943.: 'Hrvatska se vlada energično bori protiv pobačaja kojega poglavito sugeriraju židovski i pravoslavni liječnici, oštro je zabranila sva pornografska izdanja, koje su također uređivali Židovi i Srbi. Zabranila je masoneriju i vodi ljutu borbu protiv komunizma. Eminencijo, ako je reakcija Hrvata katkad okrutna, mi je osuđujemo i žalimo, no izvan je dvojbe da su tu reakciju izazvali Srbi'. Nakon što su objavljeni rasni zakoni, ustaše u pratnji 150 kapelana krenuli su u fizičko uklanjanje pravoslavnih Srba, počevši od njihovih vjerskih predvodnika. Krvava kupelj izazvala je Stepinčev prosvjed, i tako je Pavelić 1942. inaugurirao politiku masovnih prisilnih preobraćenja. U vezi s tim Katolička je crkva išla od evageličke uskrate do spremnosti pokrštavanja onih jadnika koji bi se tako spasili. Jedan poprilično podvojen položaj, kao što svjedoči i odredba koju je 9. prosinca poslao Giuseppe Marcone, predstavnik pontifikata u Zagrebu, kardinalu Luigiju Maglioneu, čelniku tajništva vatikanske države pape Pija XII. I ona se nalazi u Stepinčevu dnevniku: 'U mjestima gdje se šizmatici preobraćaju, a već postoji neka katolička crkva neka se ne preuzima raskolnička crkva. Tamo gdje, međutim, nema katoličke crkve, i gdje se svi, ili gotovo svi šizmatici preobraćaju, može se uporabiti za vjersku pouku ili crkvene obrede tamo postojeća šizmatička crkva, koja prvo mora biti blagoslovljena najjednostavnim obredom, isključujući za sada svečano posvećenje'. Možda se približavamo sastavljanju podvojene istine o jednom nadbiskupu i Crkvi, uronjenima u balkansku tragediju. G. 1945. kada se Pavelić uspio spasiti, zahvaljujući potporama iz Vatikana, uslijedlili su novi užasni pokolji, i ovoga su ih puta činili Titovi partizani na štetu hrvatskoga stanovništva, kao u Bleiburgu. I odmah nakon toga došla je jugoslavenska komunistička represija, s ubijanjem mnogih svećenika. Stepinac je ostao na svom mjestu, žrtvujući se kako bi posvjedočio svoje odbijanje sovjetskog demona, i dobivši tako vječno divljenje svojih ljudi i poljskog Pape. Katolička je crkva četrdeset godina oplakivala nacionalnu neovisnost (i baštinu) koja je poticala od, i tu je proturječje, vremena ustaškog režima. Ta joj je sloboda vraćena zahvaljujući ratovima koje je vodio Tuđman 1991. i 1995. Nije slučajno što je Vatikan prvi priznao novu Hrvatsku, pa i u žestini etničkog sukoba. Ne, danas više ne bih napisao da je Alojzije Stepinac, koji je postao kardinal i mučenik antikomunizma, bio zaštitnik ustaša. Ispravljam. On je bio odvučen na najkrajniju granicu istih dvojba koje su od još jednog velikoga katoličkog reakcionara, Pija XII., napravile proturječnu ličnost dvadesetoga stoljeća. Stepinac je hrabro podigao svoj glas protiv jasenovačke sramote, logora u kojemu su izginule tisuće Srba, Židova, Cigana. Stari Židov Goldstein podsjeća: 'U kolovozu 1991., malo nakon neovisnosti uzalud sam Tuđmanu i kardinalu Kuhariću predložio da odu u Jasenovac i kleknu na mjestu gdje su umrli toliki njihovi sugrađani. Kardinal mi je kazao da to ne može učiniti jer hrvatska Crkva nema krivnje koje bi si predbacila'", piše Gad Lerner.