IT-25.X.-LA REPUBBLICA-POPULIZAM

ITALIJA LA REPUBBLICA 25. X. 1999. Populistička Europa "Nakon Haidera u Austriji, Blocher u Švicarskoj: populistička desnica raste u bogatom srcu Europe, iscrtavajući oko Alpa obrise jedne izolacionističke i konzervativne Vandeje (Vendee, mjesto ustanka francuskih proturepublikanskih rojalista 1793.- 96, op. prev.). No nije to jedini podatak koji bi trebao uzbuniti politiku EU. Ono što impresionira je i velika teškoća koju imamo, a imaju je poglavito ljevice, u shvaćanju tih uspjeha, njihovu predviđanju, i raščlanjavanju njihovih razloga. I ponajprije u smještanju novih pokreta u točno određenu političku obitelj. To nije lak posao. Nisu krajnja desnica jer nemaju kult nacije kao hegemona. Nisu klasična desnica jer je njihov rječnik etnocentričan i često ksenofobičan. Nisu ljevica, pa ipak od ljevice akrobatski izokreću temu federalizma i regionalizama, protumačenih kao 'pravo na različitost'. Služe se riječima desnice no u sintaksi suprotnog predznaka. Doimaju se neškodljivima, jer teoretski nisu protiv Europe, nego samo protiv Europe država. S Legom, prije nekoliko godina, prvi puta se otkrilo da se nalazimo pred nečim potpuno novim, nečim što izbjegava stare političke sheme. Potom je Bossi počeo slabiti, i previše je ljudi mislilo da problem nestaje. Nije shvatilo da populizam ne pripada ni Desnici ni Ljevici te da je to samo jedan oblik politike. Nije se uvidjelo da se odcjepljenje, kojime je Bossi prijetio, zapravo već dogodilo, ali u glavama ljudi, u dobrom dijelu zemlje: bilo je to više mentalno nego zemljopisno udaljavanje, raskid s politikom više nego li s nacijom. Tako se nije shvatilo da je to bio samo početak nečega šireg, čime se ne može upravljati, nije se vidjelo da se u Europi rađao ekstremizam centra. Ova Blocherova pobjeda, primjećuje Bruno Luvera, stručnjak za etničke populizme, pokazuje da raste 'nova politička obitelj u kojoj se prepoznaju birači katoličkog centra' čije su temeljne karakteristike, osim populističke vike, regionalistički mikro- nacionalizam, i jedno duboko nepovjerenje prema europskom ujedinjenju. Shvatiti zašto su u Švicarskoj prekinute stare ravnoteže znači približiti se jednom širem odgovoru. Mala konfederacija, za početak, nije otok izvan svijeta, već se pred desetljećima našla u globalnom kontekstu. Kako bi njezino gospodarstvo nastavilo ići naprijed, u zemlju je pustila postotak stranaca kakav nije zabilježen u Europi. Nakon što se duboko internacionalizirala, osjeća potrebu za novim identitetom, ali i to da ga nije sposobna izgraditi. Bez Vilhelma Tella, otkriva da ima očajničku potrebu za sigurnošću. Švicarska je pretrpila duboke stresove koji su razrušili njezinu iluziju o različitosti. (...) U tim se strahovima Blocher čudnovato kretao, s porukama usmjerenim poglavito na to da u prosječnom Švicarcu ukloni osjećaj krivnje. (...) Tradicionalne stranke, međutim, tražeći od Švicaraca da se priključe Europi jednostavno na temelju povjerenja, umjesto da su ubrzavale proces integracije, u stanovnicima dolina probudile su nagon za obranom od međunarodne politke koja ne bi bila prisutna na teritoriju i koja bi bila previše centralizirana u velikim prijestolnicama. Posebno su ljevice, u strahu da ne budu optužene za populizam, zanemarivale ponovno pojavljivanje tih starih strahova unatoč tomu što su ovi bili, prema mnogima, temeljna politička činjenica. No poglavito su ljevice izbjegle ljudima ponuditi uporišni identitet, smatrajući to 'sredstvima desnice'. Rezultat je da se sada ovaj alpski identitet, u rukama drugih, udaljava od starih mitova o državljanstvu i pripadanju mjestima, kako bi se obojio etnicitetom, krvlju i plemenom. Stvarajući, u jednoj multietničkoj zemlji, automatske pretpostavke za moguću balkanizaciju", piše Paolo Rumiz.