IT-14.X.-LA REPUBBLICA-HELMUT SCHMIDT

ITALIJA LA REPUBBLICA 14. X. 1999. Ova se Europa ne može širiti "Sigurno je bila pogrješka tumačiti slab odaziv birača na lipanjske izbore za Europski parlament kao znak gubitka zanimanja građana ili čak i kao njihovo odbacivanje EU-a. Zapravo, razmjerno nizak postotak glasača može imati razna objašnjenja. Ponajprije, nakupljenu iritaciju zbog brojnih površnih i smiješnih propisa koji su iz Bruxellesa pali na građane i tvrtke, osobna ponašanja koja su prisilila povjerenstvo na ostavke, razlike na skupovima na vrhu, koje su mediji požurili uvećati. (...) Stajalište (gotovo) svih stranaka prema europskoj politici još nije sasvim jasno, niti je jasno ono vlada zastupljenih u vijeću EU- a Građanin mora znati tko odlučuje, što se odlučuje i zašto. Tko god želi, iz domoljubnih razloga, napredak Europske unije, treba danas uložiti napore kako bi se ograničili rizici koji se ocrtavaju. Nakon pola stoljeća postupnih koraka prema integraciji, opasnosti koje vrebaju daljnji napredak EU-a odnose se na tri aspekta. 1. Francusko-njemačka suradnja iz ovih godina ulazi u stanje paralize, uz velike rizike za zajedničku energiju usmjerenu prema koncipiranju i ostvarivanju inicijative. Osim toga, bilo bi iluzorno u Engleskoj gledati možebitnog zamjenskoga partnera. S obzirom na njezino, u temelju atlantsko-otočno, ponašanje može se predvidjeti da će i sljedećih desetljeća Britanci pokazivati sklonost davanja prvenstva savezu sa SAD-om u odnosu na njihovu pripadnost Europskoj uniji, te u tom smislu uvjetovati svaku londonsku vladu. Rezultat bi mogao biti ostvarenje sna nekih Amerikanaca; nadzor SAD-a nad Europom. 2. Širenje Europske unije na 60 milijuna stanovnika Poljske, Češke i Mađarske je dobro jer se podudara s potrebom. No mnogo veće i prebrzo širenje, s uključivanjem, primjerice, Rumunjske, Bugarske, i čak Turske, dodatno bi preopteretilo, uz gospodarske mogućnosti sadašnjih država članica, i funkcioniranje sadašnjih institucija EU-a. Sve dok neke države, makar i spremne na uključivanje, ne riješe na besprigovoran i trajan način unutarnje sukobe sa svojim velikim nacionalnim manjinama, njihova integracija u EU-a nije uputna. No najveći je rizik da se uvelike potkopa sposobnost donošenja odluka tijela EU-a tako da bi u budućnosti svaka zemlja članica mogla imenovati jednog člana povjerenstva (ta bi se brojka za veće zemlje popela na 2!), da bi se još povećao broj zastupnika u Europskom parlamnetu, a da Vijeće EU- a ostane na načelu jednoglasnosti. 3. Već neko vrijeme tijela i procedure EU-a izvor su beskrajnih trvenja, zbog prevelike birokracije, zbog njezine sklonosti sitničavom uređivanju velikog broja pitanja koje bi bilo bolje ostaviti nacionalnim vladama i parlamentima država članica. Najgora je stvar što to čini nepotrebnu zapreku gospodarskim procesima. Od tuda proizlazi iritacija javnog mišljenja. (...) Čini se sada, novi predsjednik Romano Prodi u Povjerenstvo uvodi strožu praksu. No, isto je tako nužno da u povjerenstvu odluke donesene kvalificiranom većinom postanu pravilom. 'Težina glasa' članica Povjerenstva bi, osim toga, morala biti bolje usklađena s pravim dimenzijama tih država. Sa svim tim reformama, koje nisu našle mjesta u Amsterdamskom sporazumu, trebalo bi se suočiti sljedeće godine u okviru konferencije vlada, koja će moći dovesti do pozitivnih rezultata samo budu li Njemačka i Francuska (koja će tada imati turnusno predsjedanje) istupile sa zajedničkim stajalištima. Sve bi se to, potom, trebalo preliti u novi Sporazum. Uvođenje potrebnih institucionalnih reforma ('produbljivanja') postalo bi još teže u Europskoj uniji s 20 ili više država članica, umjesto 15. Ako, dakle, netko iznosi za dvanaestak država kandidata pretpostavku skorih pregovora i brzog ulaska u EU, čini to očito u okviru vanjske politike prožete oportunizmom. Bila bi velika lakoumnost uzeti u razmatranje za zemlje kandidate za ulazak u Uniju i države nastale iz Titove Jugoslavije. U najboljem bi slučaju posljedice i ostaci mržnja i nasilja koji su ovih godina razdirali Balkan na kraju završili time da se u jugoistočnoj Europi pojavi neka vrsta patchworka protektorata UN-a pod vojnim nadzorom. Rim nije sagrađen u jednom danu, a ista stvar vrijedi i za Europu", prenose novine tekst Helmuta Schmidta iz Die Zeita.