US 5. X. IHT SVJETSKA VLADA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 5. X. 1999. Globalizacija treba mjeru demokracije "Gospodarski i politički problemi prošle godine pokazali su koliko se svijet počeo oslanjati na djelotvorna međunarodna rješenja u onom što bi se nekoć smatralo regionalnim ili mjesnim problemima", pišu Richard Falk, profesor međunarodnog prava na Princetonu i Andrew Strauss, izvanredni profesor međunarodnog prava na pravnom fakultetu Widener u Wilmingtonu, Delaware. "Manjak devizne štednje na Tajlandu potaknuo je gospodarsku krizu na tržištima u razvoju. Ta bi kriza vrlo vjerojatno zahvatila čitavo svjetsko gospodarstvo da nije bilo opsežne intervencije MMF-a. Smatralo se da krize ljudskih prava na malom Kosovu i u Istočnom Timoru imaju duboko destabilizirajuće implikacije i da zahtijevaju veću vojnu reakciju NATO-a i UN-a. Zbog žurnih zahtjeva za međusobno povezanijim, globaliziranim svijetom čini se neizbježno da će međunarodni poredak u sljedećem stoljeću imati znatno važniju ulogu. Međutim, ne postoji ustroj koji bi osigurao da taj poredak bude organiziran duž demokratskih crta. Zapravo, unatoč sve većoj važnosti koja se polaže na demokratizaciju domaće vlasti, gotovo se nimalo pažnje nije posvetilo osiguravanju da se ta najtemeljnija politička vrijednost primjenjuje na sve važnije globalne dimenzije naše politike. Prihvaćanje izazova proširenja demokracije dalje od njezine vezanosti uz državu ne govori nam kako bi se to najbolje moglo učiniti. Vjerujemo da bi novost koja najviše obećava bila svjetska kampanja za uspostavu prve Globalne skupštine naroda. Mnogima bi se ta zamisao mogla činiti čudnom. Sasvim sigurno, ne čini se vjerojatnim da bi većina vlada poduprla prijedlog koji ugrožava njihov monopol u globalnoj areni. No nesklonost vlada ne treba biti presudna. Globalizacija donosi nevladino globalno građansko društvo sastavljeno od nevladinih udruga, međunarodnih poslova, rada, medija, kulturnih i vjerskih ustanova i mreža, i kozmopolitskih pojedinaca s iznimnim bogatstvom i utjecajem. To brojčano maleno, pa ipak veoma vidljivo globalizirano građanstvo sad ima sposobnost, možda uz pomoć nekih vlada okrenutih budućnosti, da organizira takvu skupštinu. Ako, kao što demokratsko načelo tvrdi, politička moć pripada građanima, tada građanstvo ima pravo osnovati vlastitu skupštinu. Kako bismo mogli oživotvoriti takvu skupštinu? Možda bi najdjelotvorniji prvi potez bio izdati poziv koji bi poduprle osobe jakog moralnog autoriteta (vjerski vođe, dobitnici Nobelove nagrade). Oni bi narode svijeta pozvali na stvaranje takve skupštine. Provede li se to dobro, taj bi poziv vjerojatno uspio osigurati fondove potrebne za organizaciju. U drugoj fazi, širom svijeta mogli bi se organizirati sastanci s ciljem stvaranja povjerenstava građana, čija bi zadaća bila organizacija i provođenje globalnih izbora. Glasačka formula prema kojoj jedna osoba ima jedan glas vjerojatno bi bila prihvatljiva i najpoštenija. Zatim bi se mogli održati izbori koje bi promatrali ugledni promatrači. Na putu bi, naravno, bilo mnogo zapreka. Trebalo bi stvoriti globalne glasačke uloge. Trebalo bi utemeljiti sustav financiranja kampanje i druga izborna pravila, a pokušaji da se manipuliraju ili potkopaju izbori morali bi se djelotvorno odvratiti. Neke vlade sasvim sigurno ne bi dopustile održavanje izbora u svojim zemljama. Kao rezultat toga, ta bi društva u početku bila bez predstavnika, ili bi ih privremeno predstavljali izabrani građani u egzilu. Ne postoji mnogo razloga zbog kojih logistički i politički problemi ne bi bili rješivi, uz sudionike koji su dostatno predani projektu. Uvođenje globalne skupštine daleko je manje radikalno nego što je bila gorka povijesna borba koja se stoljećima vodila protiv kraljevskog apsolutizma da bi se uspostavila parlamentarna tijela koja predstavljaju građanstvo. Jednom uspostavljena, skupština bi isprva imala skromnu ulogu. No ako bi stekla ugled tijekom više godina, počela bi utjecati na vlade i medije. U tom trenutku ona bi mogla tražiti službeno uključenje u sustav UN-a. Dok se ne dosegne ta točka, skupština bi imala međunarodni pravni status sličan statusu nevladinih udruga, poput Crvenog križa, Amnesty Internationala ili Međunarodnog olimpijskog odbora - no s jednom velikom razlikom. Mogla bi polagati određeno pravo da predstavlja sve narode svijeta. Kao jedino takvo tijelo, ono bi imalo potencijal da postane utjecajno mnogo prije nego što bi steklo službeno priznanje. Konačno, parlament u Engleskoj počeo je kao neslužbeno savjetodavno tijelo čiji je utjecaj kao jedinog predstavnika naroda postupno stekao moć. U naše vrijeme, sve moćniji Europski parlament mnogo je godina bio dobrim dijelom simboličan zastupnik naroda Europske unije. Globalna skupština mogla bi korisno pridonijeti stvaranju globalnih norma izražavanjem gledišta o glavnim pitanjima globalne politike. Ne samo da bi takva skupština bila sredstvo za obranu socijalne pravde, već bi uvelike mogla pridonijeti razvoju mirnijeg globalnog poretka. Zastupnici iz različitih zemalja i civilizacija sastajali bi se u uljudnom ozračju radi unaprjeđivanja zajedničkih interesa i rasprava o razlikama. Interesne skupine koje bi pokušavale utjecati na skupštinu sjedinile bi se duž nacionalnih crta. Uobičajeni parlamentarni poslovi zastupnika koji pokušavaju stvoriti socijalni konsenzus o pitanjima ohrabrio bi razvoj univerzalnih vrijednosti nad uskogrudnijim brigama i uvjerenjima. Demokratskiji svijet, u kojem je manje vjerojatno da pojedinci i skupine smatraju da su im prava ugrožena, svijet je u kojem je mir vjerojatniji. Uspon globalnoga civilnog društva s obećavajućim dolaskom novog tisućljeća daje nam priliku da sudjelujemo u stvaranju demokratskog sustava u kojem vladina moć, domaća i međunarodna, proizlaze izravno iz pristanaka onih kojima se vlada. (...)"