FR-LIBERATION 4.10.FRANC. GOSPODARSTVO

FRANCUSKA LIBERATION 4. X. 1999. Nedostatak radnih mjesta "Afera Michelin bila je izvanredan pokazatelj koliko je Francuskoj teško izbaviti se od starih ideoloških zloduha. U početku, poslodavci koji kao da su izišli ravno iz Zolinih romana i ne razumiju da se ne može otpuštati kao da se baca stara čarapa. U pozadini, nezaposlenost koja potkopava zemlju. Na putu, gađenje koje su iskoristili zastarjeli ljevičari što tonu u raspravi oko glasovitog 'Država nije svemoguća'. Naravno da država može sve, upravo je tako izmišljeno centralizirano planiranje. Ne prihvatiti to, ne znači priznati 'nemoć javne sile pred gospodarstvom i globalizacijom'. Još je zanimljivije pitanje što je državi činiti. Glede toga, vrijeme je da se prevlada rasprava koja se istrošila između neupletanja i intervencionizma. Javno se upletanje može opravdati u dvama slučajevima: ako se utvrdi loše djelovanje tržišta i ako se raspolaže mogućnošću koja izravno utječe na uzrok problema. Ako takva mogućnost ne postoji, traži se druga, ne tako izravna, ali tada jako treba paziti da se ne primjenjuje liječenje kojega će popratne pojave biti gore od prvotne bolesti. Liječenje u slučaju Michelin: treba li se umiješati zbog otpuštanja? A priori, osim ako se vjeruje u borbu klasa, nije jasno zašto bi neko poduzeće otpustilo dio osoblja iz čiste zlobe. To je gospodarski skupo, uzrokuje nezdravo društveno ozračje i ostavlja dojam lošeg gospodarenja. Problem nije u tome: otpuštanjem tvrtka želi zanemariti cijenu koju nameće društvu, ona radnicima bez posla nameće patnju i povećava troškove za socijalnu pomoć, a zacijelo i za zdravstvo. U takvim uvjetima, odluka o otpuštanju radnika nadilazi granice poduzeća i upletanje je tada potrebno ako se raspolaže dobrim mogućnostima. Treba li se vratiti prethodnim odobrenjima, pače zabraniti otpuštanje ili nametnuti moratorij? Te bi mjere otežale stanje. Možda je na prvi pogled besmisleno, ali nezaposlenost nije posljedica otpuštanja, već nedostatka radnih mjesta. Kad bi svi ljudi koji izgube posao odmah našli drugi, bilo bi deset puta više otpuštanja, a nezaposlenost se ne bi povećala. Trebamo se, dakle, zapitati što bi se dogodilo da se zabrani otpuštanje. Nezaposlenost bi se u početku možda smanjila, ali bi vrlo brzo ponovno rasla jer bi poduzeća smanjila broj radnih mjesta. To se događalo u zadnjih dvadeset godina: otpuštanje je postalo skupo i vlada masovna nezaposlenost. To vrijedi za prijedlog da se socijalni programi vežu uz 35-satni radni tjedan: ne potiče se zapošljavanje i stvaraju se uvjeti za buduću nezaposlenost. To također vrijedi za rad na određeno vrijeme: stvorite okolnosti koje mu neće ići na ruku i on će nestati, ali ga neće zamijeniti rad na neodređeno bude li teško privesti ga kraju. Bolji je i posao na određeno nego nikakav posao. Upletanje države mora biti profinjenije i zahvatiti u srž problema: u težnju poduzeća da ne vode računa o cijeni koju nameću društvu. Dobar bi odgovor bio da poduzeće ponese dio tereta, upravo kao u slučaju onečišćavača od kojega se traži da plati. To opravdava zamisao da se socijalna davanja poduzeća vežu uz njihovo ponašanje u svezi s otpuštanjem. Pođemo li dalje, isto bi moralo vrijediti i za prijevremene mirovine. Upravo zato što su postupale suprotno i subvencionirale poduzeća koja su prednost davala prijevremenim umirovljenjima, umjesto otpuštanjima, danas smo sučeljeni s nenormalnim i sramotnim prilikama (Peugeot, Renault) gdje poduzeća koja donose dobit dobivaju subvencije", piše Charles Wyplosz, profesor na Visokoj školi za međunarodna istraživanja iz Ženeve.