IT-13.IX.-CORRIERE-INTERVENCIJA I INTERESI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 13. IX. 1999. Interesi i licemjerja "I u timorskoj tragediji ponovno se postavlja vječno pitanje o 'tajni' demokracije. Kako to da demokracije, u međunarodnoj politici, iako čine mnoge pogrješke, čine ih manje nego bi se očekivalo? Barem ako se ima na umu emotivni, diletantski, ideološki stil kojim masovni mediji prikazuju probleme javnosti, oblikujući tako njezino mišljenje. Vjerojatno se najgori način na koji mediji, a posebno televizije, 'pokrivaju' političke događaje sastoji u tome što se prema 'interesima' (talijanskim, europskim, zapadnim), sve u svemu našim interesima, koji su u igri u raznim međunarodnim krizama, odnose kao prema nečemu čega se treba sramiti, što treba sakrivati, praveći se da oni nemaju ništa s, primjerice, odlukom o slanju ili ne slanju vojnika u borbu. Tako se, iz nesposobnosti da se otvoreno prizna, ako se ide u rat, da se to čini jer postoji neki (legitiman) interes kojega treba braniti, rađaju legende o postojanju takozvanih 'etičkih ratova', ratova koji se ne vode iz interesa nego samo zbog nekog apstraktnog moralnog načela. No vlastitih legitimnih interesa (političkih, gospodarskih, ili bilo kakvih drugih) uopće se ne treba sramiti. Štoviše, treba javnost obrazovati da ih uvijek uzima u obzir.(...) Uzmimo primjere, premda međusobno izrazito različite, Zaljeva i Kosova. Zaljevski rat 1991., unatoč invaziji Iraka na Kuvajt, nikada se ne bi poveo da Sadam Husein nije dvostruko zaprijetio; energetskoj opskrbi Zapada i geopolitičkoj stabilnosti Srednjega istoka. Rat se poveo jer je to bio interes Zapada. No i na Kosovu smo intervenirali iz interesa. Imali smo 'interes' spriječiti profesionalnog destabilizatora, Miloševića, da čini što ga je volja u srcu Europe. Jasno, u biti smo intervenirali braneći 'ljudska prava' Kosovara (od tuda dolazi nesporazum oko 'etičkog rata'). No u stvarnosti naš je interes bio pokazati Srbima, i onome tko bi ih u budućnosti poželio oponašati, da si ovdje u Europi nitko ne može nekažnjeno dopustiti da čini određene stvari. Naš je interes bio obuzdati infekciju, sprječavajući tako da se njome zarazimo. Naš je interes bio, i jest, držati niskom, da tako kažemo, 'stopu barbarstava' na našim prvim granicama. Tako se objašnjava zašto na Kosovu da, a u Ruandi ne. U Ruandi niti zapadne vlade, ni javna mišljenja nisu vidjeli ugroženim neki vlastiti prepoznatljiv interes. Zbog toga nismo intervenirali. Naravno da se onaj tko drži taj zaključak odveć izravnim i grubim može nastaviti samozavaravati. A istina je i to da je demokraciji za djelovanje potrebna određena mjera licemjerja. Kada je, međutim, licemjerja previše, može samo štetiti. Možda na odluke međunarodne politike najbolje pristaje glasovito geslo: 'Uvijek postoje dva razloga zašto netko nešto čini: ispravan razlog i stvaran razlog'. Pogledajte, primjerice, kako se i zašto u međunarodnim krizama dijeli ova zemlja. Svrstavanja se razvidno mijenjaju prema potrebama, ali nitko to nije spreman priznati. Oni koji su bili 'pacifisti' glede Zaljeva ili Kosova, sada žele oružanu intervenciju u Istočnom Timoru. Zašto? Naprosto zato što je 'pacifizam' bio ideološko prerušavanje. Oni koji su se pravili pacifisti, tada su se stvarno htjeli samo suprotstaviti Sjedinjenim Državama, NATO-u i Zapadu. Ovih dana, pošto se prestalo s prigodnim pacifizmom, zatražili su intervenciju u Istočnom Timoru, misleći, krivo, da će naškoditi Sjedinjenim Državama, sili koja je desetljećima podupirala indonezijski režim (u biti je SAD, nakon prvog trenutka neodlučnosti, zatražio intervenciju UN-a koja će sada početi, i uz talijanski doprinos). Ili, pak, uzmimo primjer Vatikana. Bio je protiv zapadne intervencije na Kosovu jer nije želio ugroziti svoj dijalog s Pravoslavnom crkvom. A mnogo je aktivniji u obrani stanovnika Istočnog Timora nego što je bio prema Kosovarima, jer su ovi iz Timora katolici, a Kosovari nisu. Što je sasvim u redu, da se razumijemo. Samo bi bilo dobrodošlo manje licemjerja.(...) Jasno, upravo je kršćanski i liberalni Zapad 'izumio' doktrinu ljudskih prava, a osjetljivost Zapada na ljudska prava je (gotovo uvijek) iskrena. A to je stvar na koju mi zapadnjaci imamo pravo biti ponosni. Pod uvjetom da se zadrži osjećaj za mjeru, pod uvjetom da se ne zaboravi da si nitko, zapadnjak ili ne, ne može, u međunarodnoj politici, dopustiti da odlučuje jedino na temelju 'vrijednosti', ne uzimajući u obzir obvezu koju znače interesi, politički ili drugi, koji su uvijek u igri u međunarodnim krizama.(...) Samo od pomnog razmatranja, od slučaja do slučaja, uloga u igri i posljedica koje će, vjerojatno, izazvati, može ovisiti odluka o interveniranju (ili da se ne intervenira). Ni slučaj Timor ne može biti iznimka", piše Angelo Panebianco.