NJ 6.9.WELT:NJ.POLITIKA I DESNI PROBLEM

NJEMAČKA DIE WELT 6. IX. 1999. Snaga PDS-a "Ovog tjedna Njemački Bundestag raspoloženo je prionuo na rad u berlinskom Reichstagu (nekadašnja zgrada njemačke skupštine u Berlinu - op. prev.). Bundestag se može zadovoljno osvrnuti na 50 godina rada njemačke savezne skupštine u Bonnu i samosvjesno posvjedočiti nestanku ožiljka njemačke podjele. Usprkos svečanom trenutku ne obilježava novi početak ni preokret već razborito započinje s dnevnim redom. Republika koja je izmaknula oslonac ekstremnim strujanjima premjestila je svoj glavni stožer - čini se da se nema što drugo izvijestiti. Ipak, je li saveznorepublička tektonika uistinu još sasvim uravnotežena? Usprkos velikom uspjehu republika nikada nije bila sasvim sigurna je li zaista ukrotila desne demone. Sve do sedamdesetih godina ozbiljno se raspravljalo o tome nije li ipak još vjerojatan recidiv fašizma ili autokratske države. Privremeni izborni uspjesi NPD-a (National-demokratische Partei Deutschlands - Nacionalno- demokratska stranka Njemačke, ekstremna desničarska stranka - op. prev.) na razini saveznih zemalja u razdoblju između 1966. i 1972. smjesta su prizivali sablast pada. U povjesničarskoj svađi osamdesetih godina ljevičarski i desničarski intelektualci borili su se protiv himere zaokreta udesno. Devedesetih su godina izborni uspjesi desnih stranaka - primjerice, u slučaju Baden- Wuerttemberga ili Sachsen-Anhalta - neprekidno poticali na tjeskobno pitanje nije li Bonn na kraju ipak samo novi Weimar. U predizbornoj kampanji za zastupnička mjesta u zemaljskoj skupštini Brandenburga borba protiv desne fantomske stranke Deutsche Volksunion (Njemački narodni savez - DVU - op. prev.) poprimila je obilježja koja upravo utemeljuju novi identitet: desni ekstremizam više nije smatran izrazom suvremenog razaranja društva koliko dokazom da stari zloduh g. 1933. još živi. U aktivnostima 'ćelavaca' nije prepoznat aktualni problem već povratak prošlosti. Formula po kojoj je republika ugrožena s desne strane političkog spektra duboko je upisana u političku gramatiku Savezne Republike Njemačke. Takvo stanje rezultiralo je određenom nesposobnošću razumijevanja pojava s lijeve strane političkog spektra - primjerice PDS-a, koji je u novim saveznim zemljama (u sastavu nekadašnjeg DDR-a - op. prev.) postao čvrsto etabliranim političkim čimbenikom. Dok su desni radikali oduvijek zagovarali partikularizam, PDS se - usprkos svom postiđujućem JDDR i SED-podrijetlu - može poslužiti univerzalističkim patosom čovječnosti, koji je socijalizam nekada koristio u svojim nastupima. Stoga PDS mnogima izgleda kao stranka koja se možda ne nalazi unutar ustavnog luka ali nedvojbeno jest u diskurzivnom luku društva koje teži pravdi i dobru. Takvi ljudi pogrešno tumače bit te stranke baš kao i oni koji je smatraju tek pukim produžetkom sustava DDR-a. Nema sumnje da su PDS i njezin program prožeti nostalgijom, da je ona neprijatelj slobode i da mnogi njezini članovi i dužnosnici priželjkuju povratak državi-tutoru, kolektivnom mišljenju i blokovskom duhu. No, PDS nije samo stranka prošlosti. Očito je trebaju mnogi koji baš i nemaju previše veze s Honeckerovom državom. Naime, ona im omogućuje pravu vratolomiju: život u ugodnoj ali i složenoj stvarnosti i istodobna bar naznačena prisutnost prisnije prošlosti. Svi oni - od CDU/CSU preko FDP-a (liberali - op. prev.) i Zelenih do SPD-a - nisu samo zapadne stranke već i stranke koje redom tvrde da predstavljaju univerzalno važeće programe reforma i modernizacije. Iako to čini i PDS, njegov uspjeh počiva na suprotnom čimbeniku. Naime, PDS je (uz desno-ekstremističke skupine) jedina vidno partikularistička stranka. Protivi se Zapadu i podupire Istok, protivi se sadašnjosti i zalaže se za prošlost, protivi se povezivanju svijeta - primjerice, kroz proces globalizacije - i zalaže za usporavanje tempa i za propalu tvorevinu, koja je na starinski način bila njemačka. Vjerojatno je ovaj posljedni faktor najvažniji: PDS na ružan i politički nepristojan način čuva nacionalne osjećaje: prostor podrijetla jako je važan za PDS. Ona je - gledano iz iskrivljene perspektive - nacionalna stranka i jaka je onoliko koliko su sve ostale stranke nedostatno sposobne smatrati ujedinjenje iznenadnim, sretnim produžetkom navodno razorene prošlosti, a ne teretom ili interesnom zadaćom. Zastupnicima Njemačkog Bundestaga - koji će zasjedati u okruženju zemalja-snažnih uporišta PDS - valja poželjeti da će to naučiti razumjeti", zaključuje Thomas Schmid.