NJ 13.VIII.-FAZ-OPERETA VLASTI

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 13. VIII. 1999. Opereta vlasti "Ovih je dana Franjo Tuđman posvetio muzej posvećen samome sebi: malu seljačku kuću u kojoj je rođen prije gotovo osamdeset godina. Tada nitko nije mogao slutiti da će postati predsjednik Hrvatske i otac domovine, zbog čega je kućica sada opremljena zahodom s vodom i drugim udobnostima o kojima njegovi roditelji u ono doba nisu ni sanjali. Zli jezici tvrde da to uopće nije prava kućica - da je sve Potemkinova kulisa. U blizini, u selu Kumrovcu, sličan je muzej. U njemu je rođen Josip Broz Tito. Kako to često biva, Tuđmana je nadahnuo Tito. No, budući da ponavljanje ne može dostići povijesno značenje i veličinu originala, Tuđmanov pokušaj 'pisanja povijesti' malo je smiješan. U nacionalističkoj Hrvatskoj ne zna se točno što bi se trebalo učiniti s Titovim nasljeđem - ne zna se ni u čemu bi se moglo sastojati. Budućnost muzejske kućice u Kumrovcu zato je nesigurna. Možda i Franjo Tuđman na to misli. Pothvat bi bio tek politička opereta, kad istodobno ne bi odavao nešto o političkoj kulturi u tom dijelu Europe. Iza Tuđmanovih leđa Hrvati se smiju svojem taštom predsjedniku. No, muzej je sada ipak tu. Posvećenje prenosi televizija, a Tuđman posve ozbiljno izjavljuje da je hrvatska povijest postala vidljivom. Na Balkanu bi, a Hrvatska i u pogledu političke kulture tamo pripada, političar trebao nastupiti kao patrijarh, ako želi biti shvaćen ozbiljno, a najbolje kao otac domovine. U tomu se razlikuju Balkan i srednja Europa. Disidenti u komunističkim državama srednje Europe vjerovali su u budućnost koja više ne bi trebala biti politika u klasičnom smislu - 'protupolitika' da uporabimo riječi Gyoergya Konrada, demokracija odozdo, koja se temelji na razumu i moralu. Ta vizija nije izdržala sraz sa stvarnošću, što nije bilo neočekivano. No, ona živi dalje, primjerice u nepovjerenju Vaclava Havela prema profesionalnim političarima i tradicionalnom stranaštvu. Na Balkanu ne postoji ta kultura disidenata. Tu se osvaja politička vlast jer nju žele trajno zadržati. Moć je tu kako bi se s njom postupalo suvereno i svojevoljno (što sprječava nastanak pravne države), ne trpi protuslovlje (koje isključuje društveni dijalog) i udvara se samoj sebi time što se stalno prikazuje u svoj svojoj divoti (što objašnjava blizinu opereti). Tu vlast najbolje shvaća očinski lik, starca kojemu je vlast poput afrodizijaka pa djeluje vitalnije od nekih mladića. Već godinama se tvrdi da će Tuđman uskoro umrijeti od raka, no on odbija umrijeti i umjesto toga bavi se svojim rođenjem kao da se ono dogodilo nedavno. Zbog toga mu se dive čak i njegovi najoštriji kritičari. Patrijarhalan postupak s vlasti nipošto ne bi bio moguć kad na drugoj strani ne bi postojala infantilizacija. Koliko god se podanici potajno smijali svojem predsjedniku, toliko ga poštuju zbog njegove energije i njegovih velikih gesta. Jer i podanici se zbog toga osjećaju polaskanima i njihova im se zajednica čini važnijom nego što uistinu jest. Geste je Tuđman, razumljivo, posudio od Tita, ali podanike ne smeta što se Jugoslavija smanjila na malu Hrvatsku i što Tuđman ne može svijet držati svojom političkom arenom. U svojstva političkog infantilizma spada to da ne obraćaju pozornost na činjenice i proporcije, kako bi se posve mogli usredotočiti na teatralne geste. Patrijarh je svemoćan, svoju vlast ne mora dijeliti i to podanike oslobađa svake odgovornosti. Ne smije se podcijeniti zavodnički element u takvoj ponudi. U Zagrebu sporo napreduje sudski postupak protiv Dinka Šakića. Šakić - još jedan zapanjujući starac - u Drugom je svjetskom ratu bio zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u kojem je pomrlo na desetke tisuća Srba, Židova i protivnika hrvatske vazalske države. Sudskog postupka ne bi bilo da inozemstvo nije obavilo pritisak na Tuđmanov režim. Hrvatska se javnost gotovo i ne zanima za taj slučaj: ni za ono što se dogodilo prije pola stoljeća, ni za to u kojoj mjeri današnja Hrvatska nastavlja tradiciju koja se ne može zamisliti bez stare fašističke Hrvatske. Više ne postoji prošlost. Politička kultura s kojom moramo živjeti postoji samo u sadašnjosti, iako izdaje mjenice za budućnost. Nedjela i njihove posljedice se ne uspoređuju, a ta neodgovornost dopušta vlastodršcima da uz prešutni pristanak podanika i dalje vladaju. U najboljem je slučaju prošlost ekran na koji se može projicirati legende i krivotvorine, groteskne i čak odbojne prizore svima koji takvu kulturu gledaju iz inozemstva. Ta je politička kultura na Balkanu tako jaka da je njome obuzeta i oporba. Njezina kritika ostaje na površini, ona ne govori o temeljima vlasti. Što je Tuđman doista radio tijekom rata u Bosni? Odakle potječe iznenadno bogatstvo njegove obitelji? Kako je velika ovisnost o emigrantima dvojbene prošlosti? Nitko ne želi tražiti odgovore na ta pitanja, i ne samo zato što ne žele kopati po vlastitoj prošlosti. Jer ni oporba se ne želi baviti reformama, ni ona ne želi političare pretvoriti u obične smrtnike koji moraju biti odgovorni svojim biračima. Ne želi argumentirati, kad može zapovijedati. Jedino što usitinu želi, jest ukloniti današnju vlast kako bi sutra zauzela njezino mjesto" - piše Richard Swartz.