ES PAIS 29.7.E POSLIJE RATA NA KOSOVU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 29. VII. 1999. Europa poslije rata na Kosovu "Rat na Kosovu morao bi prisiliti Europu da ponovno isplanira svoju budućnost. Novo Europsko povjerenstvo, kojemu je predsjednik Romano Prodi, moralo bi to iskoristiti i pretvoriti EU iz institucije okrenute sebi i zabrinute ponajprije za gospodarska pitanja u sveeuropski politički projekt", piše Timothy Garton Ash. "'Povratak Europi' bio je glavni moto mirne revolucije koju je prije deset godina doživjela istočna Europa. Ponovno ujediniti Europu značilo je nadvladati naslijeđe Jalte i jamčiti mir, sigurnost, demokraciju i razvoj. Dok je ideja 'povratka' izražavala idealističku viziju europskih vrijednosti i naslijeđe zajedničko cijelom kontinentu, njezin konkretan izraz bila je želja da se priključi procesu integracije koji se s uspjehom odvijao u zapadnoj Europi. Zapad, međutim, nije bio spreman suočiti se s revolucionarnim izazovom istočne Europe. Ponašanje Zapada prema istočnim susjedima nikad nije prestalo biti dvosmisleno. S jedne strane, EU je uvijek proklamirala svoju potporu idealu europskoga ujedinjenja. Prenošenje svega toga na polje praktičnoga značilo je niz inicijativa u korist novih kandidata: program PHARE i BERD, sporazume o udruživanju koji bi vodili prema progresivnom, iako sporom jačanju veza EU s kandidatima za prijam. A, ipak, identitet integrirane Europe bio je produkt strahota iz Drugoga svjetskog rata, kao i podjele i strahova koje je donio hladni rat. Ta tako posebna genealogija pridonijela je tome da, poslije 1989., stvarni prioritet EU više nije ubrzano ponovno ujedinjenje Europe, nego produbljivanje njezina zapadnoga dijela, kao i zaštita od mogućega destabilizacijskoga učinka prebrzih političkih promjena. Ključni trenuci u tom procesu bili su maastrichtski sporazum i pokretanje eura. Deset godina poslije pada Berlinskoga zida čini se da je nestala vizija ponovno ujedinjene Europe. Unatoč svim suprotnim izjavama, širenje EU nikome nije prioritet. Članovi EU nisu, čini se, spremni privesti kraju nužne reforme za to niti poduprijeti trošak spomenutog širenja. Ti su troškovi obično pretjerani, dok su dugoročne prednosti najčešće podcijenjene. 'Nacionalizacija' prioriteta članova EU posebno je došla do izražaja na sastanku na vrhu u Berlinu početkom godine. Pregovori o takozvanoj Agendi 2000. obilježeni su natezanjima članova EU koji nisu oklijevali u obrani svojih nacionalnih interesa. Konačni se kompromis temeljio na prešutnom priznanju da će širenje EU biti moguće tek poslije druge polovice sljedećega desetljeća. Danas je prisutna zapanjujuća simetrija u procesu prilagodbe ustanova nužne za proces širenja. Sve do danas EU nije znala transformirati institucije i mehanizme kako bi jednoga dana mogla primiti nove članove. Kandidati, s druge strane, moraju probaviti 80.000 stranica odredaba i uredaba kako bi jednoga dana ispunili uvjete za prijam. To je sizifovski posao jer hrpa propisa raste brže od zakonodavnih sposobnosti istočne Europe. Većina tih propisa - produkt duge i zamršene povijesti - nije bitna za razvoj novih demokracija. A niti je sav taj opresivni skup propisa najbolji način pripreme tržišnoga gospodarstva ako ih se sve ne uklopi na pravi način u današnje članove. Ali se ta masa odredaba nameće kandidatima kao 'conditio sine qua non'. A time se samo naglašava frustriranost i jad u tom dijelu Europe prema procesu u kojem su, kako se čini, pobrkani cilj i sredstva. Povijest teče brže od politike, koja je, opet, brža od institucija. Balkanski ratovi i njihove posljedice nadilaze svaku politiku širenja EU. Daju posebnu ulogu Atlantskome savezu i, ponajprije, samoj EU, u jamčenju mira i sigurnosti na tom području, promičući stvaranje demokratskih nacija-država na Balkanu. Stvari dugoročni uspjeh rata na Kosovu vidjet će se tek kad se Balkanski poluotok integrira u razvijenu Europu. Države koje su nestale na jugoistoku Europe danas su se pretvorile u službene protektorate, za što je nužno duboko upletanje Europe u stvaranje mehanizma sigurnosti za cijelo to područje. Za sve su to nužna sredstva obnove i jamčenja svih tih razvoja. Europski Stabilizacijski sporazum za Balkan ne diktiraju gospodarske ideje, nego je produkt politike, strategije i morala. Srednja i istočna Europa, sa svim svojim iskustvima u demokratskim i gospodarskim transformacijama, mogla bi i morala bi bitno pridonijeti obnovi Balkana. Ipak, iz sadašnje bi se situacije mogle razviti dvije neželjene posljedice. S obzirom na izvanredno stanje u kojemu živi Balkan, svaki proces širenja radi izgradnje stabilnih i čvrstih demokracija bit će oslabljen ili paraliziran. Još će više obeshrabrivati posljedice koje će osjetiti zemlje koje nisu ni protektorati ni kandidati prvog reda, poput Slovačke, Rumunjske i Bugarske. U tim slučajevima rezultat bi mogla biti destabilizirajuća i protueuropska reakcija. Naprotiv, izravno upletanje EU na Balkan moralo bi dovesti do ponovnog planiranja strategije širenja prema Istoku. Morala bi prihvatiti ubrzanu politiku integracije radi sigurnosti srednjoeuropskih zemalja, ne zaustavljajući zbog toga svoju gospodarsku integraciju unutar Zajednice. I ne bi u tome smjela vidjeti primanje druge kategorije članova, nego, kao prava Agenda 2000, pravi odgovor na nade ponovno ujedinjene Europe koja se ponovno rodila 1989. Taj će odgovor biti najpozitivniji znak Europe radi obnove Balkana", piše Timothy Garton Ash, profesor na St. Antony's College u Oxfordu. Članak su potpisali i Janos Kis, profesor filozofije na Srednjoeuropskom sveučilištu i utemeljitelj Alijanse liberalnih demokrata u Budimpešti; Adam Michnik, direktor varšavskog dnevnika "Gazeta Wyborcza"; Jacques Rupnik, profesor na Fundation Nationale de Sciences Politiques u Parizu; Karel Schwarzenberger, bivši predstojnik ureda predsjednika Vaclava Havela u Pragu; Martin M. Simecka, direktor dnevnika "SME" iz Bratislave; Aleksander Smolar, predsjednik Zaklade Batory u Varšavi i profesor na CNRS u Parizu.