US NYT 7.7.AMERIČKI RAT-NJEMAČKI MIR

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 7. VII. 1999. Američki rat, njemački mir "Navodno rješenje svađe između Moskve i NATO-a o tome gdje će na Kosovu biti razmješteni ruski vojnici, otvara put novom, bitnijem pitanju: Hoće li tamo i dalje biti američki vojnici? Oni tamo ne moraju biti. Zahvaljujući Kosovu Europljani napokon mogu preuzeti glavnu odgovornost za rješavanje političkoga i vojnog problema u Europi. SAD su potaknute povući svoje vojnike s Kosova. Možda će biti potrebni drugdje - na Korejskom poluotoku, recimo, ili u Perzijskom zaljevu. Zapadna Europa, s druge strane, nije uključena u druge veće vojne misije i na Balkanu ima interese koje SAD nemaju: spriječiti odlazak rijeka izbjeglica s tog područja, koji bi krenuli ravno u Pariz, Berlin ili Beč. Kako bi balkanske narode zadržali doma, europski članovi NATO-a pristali su platiti lavlji dio troška obnove. Za uzvrat će, naravno, očekivati dominantan utjecaj na tom području. Te su nade već priznate: glavni tajnik UN Kofi Annan postavio je na mjesto civilnoga upravitelja Kosova Europljanina, francuskoga ministra zdravstva Bernarda Kouchnera. Zapravo, Europljani su preuzeli vodstvo na Kosovu još i prije svršetka rata. Pod njemačkim su vodstvom zaključili da je nužno rješenje koje bi se postiglo na pregovorima. Razradili su strategiju osmišljavanja stajališta koje bi dijelili s Rusijom i onda ratificirali UN, pa su s bivšim ruskim premijerom Viktorom Černomirdinom u Beograd poslali finskoga predsjednika Marttija Ahtisaarija koji su morali osigurati da Srbi prihvate njihove uvjete. Rat je možda i pripadao Billu Clintonu i Madeleine Albright, ali mir pripada Gerhardu Scroederu. Ravnoteža utjecaja Amerikanaca i Europljana odrazit će se na budućnost Balkana. U usporedbi sa SAD, Europljani će se vjerojatno oštrije suprotstaviti neovisnosti Kosova, bit će voljniji gospodarski pomoći Srbiji, a bit će i zainteresiraniji za održavanje međunarodne konferencije na kojoj bi se pregovaralo o stalnom političkome rješenju za cijelo to područje, uključujući Kosovo i Bosnu. Europljani će možda prihvatiti i veću ulogu Rusije na Kosovu, što bi umirilo moskovsku ljutnju jer joj je uskraćena posebna mirovna zona. Kako Kosovo, zapravo, i nije posebno bitno ni NATO-u ni Rusiji, svađa o tome tko će što kontrolirati potpuno je simbolična, ali ipak zabrinjavajuća. Vodeća europska uloga na poratnom Kosovu bila bi korisna i za sjevernoameričke i za europske članove Atlantskoga saveza. Doista, američka dominacija u europskim sigurnosnim poslovima nezdrava je za obje strane - što bi Amerikancima postalo očito da su se na Kosovu vodile kopnene bitke. Američke oružane snage pretrpjele bi žrtve boreći se na strani europskih saveznika od kojih neki nikad ne bi ni poslali vojnike na bojište. U tim bi okolnostima NATO i SAD izgubili potporu javnosti. Sa svoje su strane Europljani zapravo bili svjesni neravnoteže u savezu, a ona im je i smetala. Pod vodstvom Britanije i Francuske, najavili su planove osnutka europskih vojnih snaga unutar NATO-a. Ti će planovi, međutim, vjerojatno propasti. Osnivanje takvih snaga bilo bi skupo, a niti jedna europska vlada neće radi njihova plaćanja povisiti poreze ili smanjiti socijalne programe. Zapadnoeuropske zemlje neće se opremiti za još jedan veliki rat. Srećom, u ovom se slučaju zapadna Europa nije morala boriti. Drukčije su zadaće koje predstoje na Kosovu. Uključuju smirivanje male, siromašne, borbom razorene pokrajine, uspostavu vlade koja će moći funkcionirati, postavljanje temelja gospodarske obnove, odlučivanje o odnosima pokrajine sa susjedima, i na kraju odlazak. Te su zadaće svojstvene drukčijoj ulozi iz europske prošlosti: ulozi imperijalne sile. U te zadaće Europljani unose svoje bogato iskustvo i ne treba im američka pomoć u njihovu ostvarivanju na Balkanu", piše Michael Mandelbaum, član Vijeća za međunarodne odnose i autor djela "Osvit mira u Europi".