ES 29. VI. EL PAIS SKUPINA G-7

ŠPANJOLSKA EL PAIS 29. VI. 1999. Škola zajedničkih interesa "Na sastanku na vrhu sedmorice velikih, održanome prije deset dana u Koelnu, oproštene su dvije trećine vanjskih dugova 41 države HIPC-a (prema kratici na engleskom jeziku - 'siromašne države s visokim dugom'). Naravno, 70 milijarda dolara trebalo bi nam oduzeti dah kad bi to bilo baš tako i kad problemi Trećega svijeta ne bi bili tako strašni, zbog čega su nužne još drastičnije mjere. Oxfam i još neke međunarodne organizacije smatraju da su mjere poduzete u Koelnu nedovoljne ako u budućnosti želimo vidjeti nekakav optimizam. Unatoč tome, sedmorica velikih pokazali su da ova odluka znači i početak novih gospodarskih i društvenih perspektiva za zemlje Trećeg svijeta. (...) Od solidarne ljevice do Svjetske banke, svi kažu da je jaz između bogatih i siromašnih i dalje prisutan, kao i prije nekoliko desetljeća, a i dalje se povećava. Godinama su pristaše globalizacije bez milosti, ili oni koji su to smatrali neizbježnom pojavom, tj. oni koji su to nadzirali, hvalili njezine vrline i omalovažavali njezine loše strane. Bez nijansi. Danas, oni koji su u Svjetskoj banci odlučili zapjevati 'mea culpa' (bolje to nego nešto drugo) i priznaju da su u ne tako davnoj prošlosti vodili pogrešnu politiku, prihvaćaju baš ono što su prije odbacivali. Npr. 'da je utjecaj azijske krize na socijalni aspekt ipak golem, da su milijuni ljudi ostali bez posla te da su nenadani porast nezaposlenih i neisplaćivanje plaća mnogo dramatičniji zato što je gospodarski procvat trajno uništio tradicionalne mreže sigurnosti koje su u Aziji oduvijek bile obitelj i zajednica' (Joseph Stiglitz, Svjetska banka). Sada se priznaje da se za samo nekoliko godina može ostvariti meteorski gospodarski rast (što smanjuje siromaštvo, osim ako raspodjela plodova toga razvoja nije neravnopravna, što se, na žalost, događa u većini zemalja Trećega svijeta), ali i da se sve to može raspasti u roku od nekoliko tjedana. Svjedoci smo velikoga paradoksa. S jedne strane, voditelji nekih međunarodnih financijskih ustanova već neko vrijeme kritiziraju štetne učinke loše strategije koju su baš oni smislili, a istodobno tvrde da je 'vrlo važno ulaganje u ljude, omogućavanjem njihova osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja te osnovnog zdravstvenog osiguranja i socijalne zaštite za siromašne (Stiglitz). Unatoč tome, zaduživanje koje su izazvale njihove odluke, ili odluke njihovih prethodnika, sprječava vlade siromašnih država da ulažu u obrazovanje i zdravstvo, a njihova ministarstva gospodarstva gotovo cijelo radno vrijeme troše na pregovore sa Svjetskom bankom umjesto da razmišljaju o vlastitome razvoju. Bankrot siromašnih i zaduženih država vidljiv je već najmanje petnaest godina, a Svjetska banka, MMF i industrijalizirane države o kojima one siromašne ovise cijelo su to vrijeme namjerno odugovlačile pri donošenju pravih odluka. Je li sastanak u Koelnu zaista konačan preokret i pokazatelj novih tendencija? To bi značilo da su ako već ne zbog svijesti o solidarnosti, a ono barem zbog zdravog razuma, moćni ljudi ove planete ovozemaljske robove odlučili trajno uključiti kao dio sustava. I ne samo to, to znači da je u ovom slučaju prihvaćena ideja o zajedničkom interesu, škola koja one koji su nesposobni za reagiranje prema načelima pravde i jednakosti uči kako da djeluju ravnajući se prema kategoričkom imperativu, a on kaže da treba pomoći osiromašenome Jugu jer time pomažemo i samima sebi budući da sustav koji smo stvorili ne funkcionira ako oni drugi ne kupuju naše proizvode", piše Emilio Menedez del Valle.