ES-FINANCIJE-Politika ES 29. VI. EL PAIS SKUPINA G-7 ŠPANJOLSKA EL PAIS29. VI. 1999.Škola zajedničkih interesa"Na sastanku na vrhu sedmorice velikih, održanome prije deset dana u Koelnu, oproštene su dvije trećine vanjskih dugova 41
države HIPC-a (prema kratici na engleskom jeziku - 'siromašne države s visokim dugom'). Naravno, 70 milijarda dolara trebalo bi nam oduzeti dah kad bi to bilo baš tako i kad problemi Trećega svijeta ne bi bili tako strašni, zbog čega su nužne još drastičnije mjere. Oxfam i još neke međunarodne organizacije smatraju da su mjere poduzete u Koelnu nedovoljne ako u budućnosti želimo vidjeti nekakav optimizam. Unatoč tome, sedmorica velikih pokazali su da ova odluka znači i početak novih gospodarskih i društvenih perspektiva za zemlje Trećeg svijeta. (...)Od solidarne ljevice do Svjetske banke, svi kažu da je jaz između bogatih i siromašnih i dalje prisutan, kao i prije nekoliko desetljeća, a i dalje se povećava. Godinama su pristaše globalizacije bez milosti, ili oni koji su to smatrali neizbježnom pojavom, tj. oni koji su to nadzirali, hvalili njezine vrline i omalovažavali njezine loše strane. Bez nijansi. Danas, oni koji su
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
29. VI. 1999.
Škola zajedničkih interesa
"Na sastanku na vrhu sedmorice velikih, održanome prije deset dana
u Koelnu, oproštene su dvije trećine vanjskih dugova 41 države
HIPC-a (prema kratici na engleskom jeziku - 'siromašne države s
visokim dugom'). Naravno, 70 milijarda dolara trebalo bi nam
oduzeti dah kad bi to bilo baš tako i kad problemi Trećega svijeta ne
bi bili tako strašni, zbog čega su nužne još drastičnije mjere.
Oxfam i još neke međunarodne organizacije smatraju da su mjere
poduzete u Koelnu nedovoljne ako u budućnosti želimo vidjeti
nekakav optimizam. Unatoč tome, sedmorica velikih pokazali su da
ova odluka znači i početak novih gospodarskih i društvenih
perspektiva za zemlje Trećeg svijeta. (...)
Od solidarne ljevice do Svjetske banke, svi kažu da je jaz između
bogatih i siromašnih i dalje prisutan, kao i prije nekoliko
desetljeća, a i dalje se povećava. Godinama su pristaše
globalizacije bez milosti, ili oni koji su to smatrali neizbježnom
pojavom, tj. oni koji su to nadzirali, hvalili njezine vrline i
omalovažavali njezine loše strane. Bez nijansi. Danas, oni koji su
u Svjetskoj banci odlučili zapjevati 'mea culpa' (bolje to nego
nešto drugo) i priznaju da su u ne tako davnoj prošlosti vodili
pogrešnu politiku, prihvaćaju baš ono što su prije odbacivali. Npr.
'da je utjecaj azijske krize na socijalni aspekt ipak golem, da su
milijuni ljudi ostali bez posla te da su nenadani porast
nezaposlenih i neisplaćivanje plaća mnogo dramatičniji zato što je
gospodarski procvat trajno uništio tradicionalne mreže sigurnosti
koje su u Aziji oduvijek bile obitelj i zajednica' (Joseph
Stiglitz, Svjetska banka). Sada se priznaje da se za samo nekoliko
godina može ostvariti meteorski gospodarski rast (što smanjuje
siromaštvo, osim ako raspodjela plodova toga razvoja nije
neravnopravna, što se, na žalost, događa u većini zemalja Trećega
svijeta), ali i da se sve to može raspasti u roku od nekoliko
tjedana.
Svjedoci smo velikoga paradoksa. S jedne strane, voditelji nekih
međunarodnih financijskih ustanova već neko vrijeme kritiziraju
štetne učinke loše strategije koju su baš oni smislili, a istodobno
tvrde da je 'vrlo važno ulaganje u ljude, omogućavanjem njihova
osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja te osnovnog zdravstvenog
osiguranja i socijalne zaštite za siromašne (Stiglitz). Unatoč
tome, zaduživanje koje su izazvale njihove odluke, ili odluke
njihovih prethodnika, sprječava vlade siromašnih država da ulažu u
obrazovanje i zdravstvo, a njihova ministarstva gospodarstva
gotovo cijelo radno vrijeme troše na pregovore sa Svjetskom bankom
umjesto da razmišljaju o vlastitome razvoju.
Bankrot siromašnih i zaduženih država vidljiv je već najmanje
petnaest godina, a Svjetska banka, MMF i industrijalizirane države
o kojima one siromašne ovise cijelo su to vrijeme namjerno
odugovlačile pri donošenju pravih odluka. Je li sastanak u Koelnu
zaista konačan preokret i pokazatelj novih tendencija? To bi
značilo da su ako već ne zbog svijesti o solidarnosti, a ono barem
zbog zdravog razuma, moćni ljudi ove planete ovozemaljske robove
odlučili trajno uključiti kao dio sustava. I ne samo to, to znači da
je u ovom slučaju prihvaćena ideja o zajedničkom interesu, škola
koja one koji su nesposobni za reagiranje prema načelima pravde i
jednakosti uči kako da djeluju ravnajući se prema kategoričkom
imperativu, a on kaže da treba pomoći osiromašenome Jugu jer time
pomažemo i samima sebi budući da sustav koji smo stvorili ne
funkcionira ako oni drugi ne kupuju naše proizvode", piše Emilio
Menedez del Valle.