IT-28.VI.LA REPUBBLICA-BALKAN KOMENTAR

ITALIJA LA REPUBBLICA 28. VI. 1999. Balkanski Afganistan "Na Kosovu je vrijeme za plaćanje računa. Nakon srpskoga nasilja i pokolja, Albanci traže pravdu. I imaju pravo. To nije samo njihovo pravo nego i naša dužnost. A pravo je i obveza srpskoga naroda da utvrdi tko su počinitelji užasnih zločina te da ih kazni, jer bez toga demokratski preporod te zemlje nikad neće biti moguć. No, pravda ne znači osvetu. Pravda je baš njezina suprotnost. Sustav procedura koje su razvijeni narodi načinili kako bi spriječili pobjedu zakona džungle. Mržnja, nagoni za traženjem zadovoljštine i želja za brzom pravdom shvatljivi su kod onih koji su izgubili ono što im je na svijetu bilo najmilije. Zadaća je međunarodnih mirovnih snaga, međutim, izbjeći, koliko je god moguće, da se na malu srpsku i romsku manjinu danas obori onaj pakao koji su Albanci morali trpjeti tijekom ovoga rata. S Kosova, na žalost, ovih dana dolaze loše vijesti. Smaknuća po žurnom postupku, sobe smrti, palež i pljačka na štetu Srba i skupina Roma osumnjičenih da su surađivali s Arkanovim bandama i beogradskim milicijama tijekom dva mjeseca etničkoga čišćenja. U tim se pothvatima uvijek, katkada u vojnim odorama, ističu ljudi iz OVK-a. Zapovjednici KFOR-a, nakon početnoga razdoblja toleriranja, počinju koristiti čvrstu ruku protiv tih zločinačkih banda koje sigurno ne služe na čast kosovskim Albancima. Na svjetlo izlazi u tim okolnostima dvojbena, mutna narav OVK-a. Više nego o vojsci, zapravo se radi o zbiru naoružanih skupina koje su u nekim slučajevima tek nešto više od seoskih milicija. Nedostaje snažno političko i vojno vodstvo, koje sigurno ne može osigurati mladi Hashim Thaqi, samoproglašeni čelnik privremene vlade Kosova. Mimo dvojbenog lika gospodina Thaqija, poznatijeg po nadimku 'Zmija', koji se, kako se čini, uzdigao na položaj najvišeg vođe OVK-a, uklanjajući razne takmace, ostaje poteškoća u upravljanju vojskom u kojoj se miješaju iskreni domoljubi i obični kriminalci. U jezgri OVK-a skupina je tzv. 'enverista', sljedbenika albanskog diktatora Envera Hoxhe, čistih marksista-lenjinista koji su se zahvaljujući potpori Tirane počeli organizirati početkom osamdesetih godina. Njihov je proglašeni cilj etnička Albanija, odnosno država svih Albanaca Balkana, koja bi, osim Albanije i Kosova, obuhvaćala i dio Crne Gore i zapadne Makedonije. Toj izvornoj struji pridružili se, posebno u posljednjoj godini, tisuće dragovoljaca koji su došli iz pokrajine ili iz emigracije. Iz toga je nastalo mnoštvo skupina ujedinjenih u borbi protiv srpskog tlačitelja, ali podijeljenih glede gotovo svega ostaloga. (...) Sada, kad je rat završio, ali nisu riješeni politički i geopolitički problemi, problem s OVK-om pojavljuje se u svoj svojoj veličini. Nakon poraza Srba, različite albanske frakcije stupile su u nemilosrdnu borbu.(...) U pozadini je i upravljanje krijumčarenjem, ponajprije droga, čiji je put prije rata prolazio Kosovom, a u tom su poslu Srbi i Albanci često radosno surađivali. Postoji opasnost da će Kosovo postati novi Afganistan. Jednom kad se dovrši obrnuto etničko čišćenje, protiv Srba, Roma i ostalih nepoželjnih manjina, ta bi nesretna zemlja mogla roditi jednu etničku državicu u kojoj bi razni albanski klanovi svoje sukobe rješavali kalašnjikovima. To je za nas neprihvatljiv i izrazito opasan scenarij. Nakon tolikog izobilja humanitarne retorike, kako ćemo objasniti, ponajprije nama samima, takav ishod? Ne, ne može biti da smo za to poveli rat.", piše Lucio Caracciolo.