US 20. VI. NEWD KOSOVSKI MIR

SJEDINJENE DRŽAVE NEWSDAY 20. VI. 1999. Papreni mir "Nakon što se strasti rata smire, nakon što euforija pobjede (odnosno onoga što se na Kosovu smatra pobjedom) izblijedi, nakon što se početno olakšanje rasprši, dolazi dugačak, težak i frustrirajući rad na miru. Na Kosovu će teže biti nadgledati mir koji je NATO postigao zračnim ratom protiv Srbije, nego rat. Bit će to mir ispunjen nejasnoćama, zbunjujućim složenostima i nemalom ironijom. Jučerašnji pokrovitelji možda će biti sutrašnji tlačitelji. Žrtve zločina gotovo će sigurno i same vršiti zločine. Počinitelji etničkog čišćenja bit će očišćeni. To se već događa Srbima na Kosovu, koji u rijekama napuštaju područje, spaljujući vlastite kuće kako bi spriječili Albance da se u njih usele, dok se povratnici izruguju novopečenim izbjeglicama koji odlaze u strahu i bijedi. Ti su prizori poticaj za još jedan krug balkanske osvete, dok NATO zamjenjuje sablasti carstava iz prošlosti - Rimljane, Turke, Austro-ugare, naciste - koji su se nekoliko stoljeća, ili nekoliko godina, mučili s Balkanom. To je mir koji bi se mogao pretvoriti u politički, diplomatski i vojni škripac, uvlačeći NATO u dugoročnu policijsku akciju radi sprječavanja još jednog opakog napada nacionalističke pomame na Balkanu. Znakovi su već očiti. Važno je da Washington i NATO vode računa o tim znacima i pokušaju dezaktivirati svoj potencijal za pretvaranje zbrkanoga mira u dugoročni slom. Nema lakih odgovora; postoje samo najvažnija pitanja o kojima treba promisliti: Što je s Rusijom? Rusija, čija je uloga srpske saveznice bila ključna za postizanje mirovnoga sporazuma, jasno je pokazala da se neće dati izbaciti iz jednadžbe. A ne bi ni trebala. Ako jugoslavenski predsjednik Milošević prekrši dogovor ili povuče agresivne poteze drugdje, rusko će sudjelovanje opet biti potrebno. No, namjerava li Moskva NATO-u stvarati probleme na Balkanu ili svojim očitovanjem ratobornosti u prištinskoj zračnoj luci samo traži političke dobitke kod kuće i u inozemstvu? Treba vidjeti što stoji iza pokušaja Moskve da ukrade posao NATO-u. S obzirom na svoju sadašnju slabost, Rusija u ovom času ne može biti mnogo više od smetnje. Moskva je itekako svjesna svoje žalosne nesposobnosti da utječe na vojne događaje, izuzev izazivanja neugodnih smetnja. Na koncu, Moskva je prošlog tjedna pristala na suradnju s NATO-om na Kosovu, iako i dalje ostaje pri zahtjevu za ruskim nadzorom u srpskom sektoru. Je li podjela Kosova neizbježna? To je loša je zamisao i NATO joj se opire. Uvod u podjelu bilo bi osnivanje ruskog sektora koji bi uključio srpska povijesno i vjerski važna mjesta te rudnike metala i industrijska područja sjevernog Kosova. Rudnici i industrija prijeko su potrebni da bi Kosovo moglo gospodarski opstati kao autonomni entitet. Bez njih, Kosovo bi bilo prisiljeno na izdržavanje ratarstvom i ovisnost o međunarodnoj pomoći. (...) Kako da NATO postupa s OVK-om? OVK je do sada u velikoj mjeri surađivao s NATO-om. Zapravo, NATO je bio kadar poraziti srpske snage zračnom akcijom tako što je koristio OVK za istjerivanje srpskih snaga. Vođe OVK-a se previše ne opiru savezničkim naporima razoružanja njihovih boraca. No, pobunjenici neće predati svu svoju opremu sve dok Srbija ima suvereni nadzor nad Kosovom - kao što određuju i uvjeti mirovnog sporazuma. OVK mora postati dijelom rješenja, a ne trajnim uzročnikom problema. Da se to postigne, NATO treba njihove vođe uključiti u civilnu upravu Kosova, ali je to lakše reći nego učiniti. Vodstvo OVK-a je podijeljeno, a takvo je i članstvo. Vjerojatno je da će se OVK slagati s NATO-om tako dugo dok se to ne kosi s glavnim pobunjeničkim ciljem - neovisnošću. Dođe li do toga, OVK bi mogao postati neprijateljska sila. Kako obnoviti građansko društvo? Kosovo je, kao društvo, potpuno uništeno. Vodstvo kosovskih Albanaca raštrkalo se po inozemstvu. Njihovi su profesionalni administratori, učitelji, arhitekti, doktori, odvjetnici i inženjeri prvi otišli i prvi su našli azil, pa čak i posao u inozemstvu. Dobar dio ostatka civilne uprave - srpski gradonačelnici, policija, birokrati - pobjegli su nakon rata, zajedno s dobrim dijelom srpskoga stanovništva. Sada kosovski Albanci u biti imaju dvije 'vlade', a nijedna nije kadra vladati: postoji privremena vlada sa sjedištem na Kosovu, zapravo politički krak OVK-a, pod vodstvom premijera Hashima Thaqija, a tu je i republika Kosovo, stvorena 1992., ali nikada priznata, sa sjedištem u Njemačkoj i pod vodstvom premijera Bujara Bukoshija i predsjednika Ibrahima Rugove. Rugova je, međutim, izgubio svaku vjerodostojnost u OVK-u kad je pokušao surađivati s Miloševićem. Vodstvo nijedne od tih 'vlada' ne prihvaća legitimitet one druge. Oni jedva da međusobno razgovaraju. Kosovski će Albanci morati smiriti svoje pregrijane strasti i razmirice kako bi stvorili neku vrstu političkog entiteta koje je u stanju vladati. U međuvremenu, NATO će - pod kapom UN-a - morati upravljati Kosovom kao vojna vlada. To ne može trajati. No, njegovanje civilnog vodstva na Kosovu bit će težak posao. Kako će dugo NATO ostati na Kosovu? Dugo. NATO je sad u Bosni duže od pet godina i zemlja bi se opet raspala kad bi NATO napustio to područje. Na Kosovu, NATO je suočen s metaforičkim ekvivalentom pretvaranja riblje juhe u upotrebljiv akvarij. Čak i nakon što stanje na Kosovu opet bude normalno, NATO mora osigurati njegovu unutrašnju stabilnost i njegovu vanjsku sigurnost. Najveću dvojbu sadrži ključna odredba mirovnoga dogovora s Miloševićem: Kosovo će biti autonomno, ali i dalje pod suverenim nadzorom Srbije. To znači da bi, otiđe li NATO, Beograd opet bio gospodar na Kosovu, što je posve neprihvatljivo za kosovske Albance, nad kojima su Srbi počinili neizrecive zločine. Samo bi neovisnost zadovoljila kosovske Albance, ali to bi možda značilo neodređeno dug ostanak na Kosovu za NATO, kao što se UN nalazi na Cipru, održavajući napetu, ali mirnu podjelu izemđu Grka i Turaka, od sredine sedamdesetih. Škakljivo političko pitanje za Washington bit će kako postupno premjestiti odgovornost za Kosovo na svoje europske partnerice. Kosovo je oduvijek bilo europska kriza, a ne američka. No, Washington je osigurao pokretnu silu za rješavanje krize. Sad se on mora izvući. Što učiniti s Miloševićem? Zasad, ne previše. Predsjednik Bill Clinton je to, iako ne baš doslovno, priznao. Clinton je rekao da će Milošević, napusti li Srbiju, biti podložan uhićenju i gonjenju kao ratni zločinac, što i jest. No, sve dok ostaje u Beogradu, siguran je od savezničke osvete. Ne postanu li Srbi siti njegova poretka i nevolja koje im je rat donio, Milošević će izazvati nove probleme. Bude li slijedio svoje poznate obrasce, pokušat će učvrstiti nadzor nad Crnom Gorom, u kojoj djeluje snažan pokret za neovisnost. Ohrabreni srpskim porazom na Kosovu, Crnogorci će možda početi zagovarati odvajanje pa bi Milošević mogao krenuti na njih - što bi bio apsurdni, možda samoubilački potez, s obzirom na to da je Crna Gora sad okružena snagama NATO-a, na Kosovu i Bosni. Tako dugo dok je Milošević na vlasti, sve predodžbe o Srbiji koja ide prema demokraciji, stabilnosti i regionalnoj suradnji ostaju puke želje. U pragmatičnom smislu, Kosovo će postati protektorat NATO-a. Čak i ako Kosovo postane neovisno, za njegovu će sigurnost morati jamčiti NATO. Bit će u istom položaju kao Kuvajt nakon rata u Perzijskom zaljevu: bespomoćno protiv novog napada regionalnog nasilnika, Iraka, bez zaštite savezničkih snaga. Najveća je razlika to što je Kuvajt bogat naftom, a Kosovo siromašno. Kosovski mir priziva u sjećanje primjedbu Vojvode od Wellingtona nakon pobjede u bici za Waterloo, protiv Napoleona 1815: 'Ništa osim izgubljene bitke ne može biti ni upola tako turobno kao dobivena bitka.' Dobrodošli na pobjedničko Kosovo," zaključuje uvodničar lista.