NJ 16. VI. SZ: RUSIJA NE TEŽI MIRU VEĆ OBNOVI STATUSA VELESILE

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 16. VI. 1999. Car Boris nije spasitelj "Ruski predsjednik vjeran je svojoj istaknutoj karakternoj osobini: Boris Jeljcin je nepredvidljiv. Kad su u ožujku pale prve NATO-ove bombe, zaprijetio je da će svoje rakete s atomskim bombama opet usmjeriti prema zapadnoj Europi i SAD-u. No, uskoro je ponovno pokazao miroljubivost. 'Skinite mi taj problem s vrata', kazao je navodno svojim diplomatima, dodavši da odnos sa Zapadom neće stavljati na kocku zbog Jugoslavije. A kako stvari danas izgledaju? Danas Jeljcin šalje na Kosovo padobrance da na prištinskoj pisti brane ruske nacionalne interese od NATO-a. Prava je budala onaj tko se usuđuje kladiti u sljedeći potez kremaljskog šefa. 'Žurni marš u Prištinu' bio je prvi trijumfalni nastup ruske vojske u dugom vremenskom razdoblju. Posrijedi nije bila razbijena, poražena vojska kao na kraju rata u Čečeniji, već postrojba jedne velesile. Gledano iz moskovske perspektive, posve je nevažno što kraj tenkova pretposljednje generacije na prištinskoj pisti bivakuje za sada samo 200 vojnika. Važno je da je očuvana čast vojske. Važno je da je NATO pristojno osramoćen. Važno je također da takav razvoj događaja na kraju ipak opet ide na ruku Srbima? Ili Kremlj možda čak želi na dijaboličan način osujetiti mirovni plan za Kosovo, u čijoj je izradi i sam sudjelovao? Sumnja se javila, iako za sada nije poduprta odgovarajućim dokazima. Dakle, razmatranje je li Moskva postigla tajni dogovor sa Slobodanom Miloševićem o postupnoj podjeli Kosova uz pomoć ruskoga sektora, ostaje tek na razini nagađanja. Odgovarajući model bila bi poslijeratna podjela Njemačke na četiri saveznička sektora i njezine poznate posljedice. Krenu li događaji tim smjerom, NATO bi - kakve li ironije - svojom intervencijom postigao upravo ono što je po svaku cijenu želio spriječiti. Naime, prvi bi rezultat njegove operacije bila nezavisna albanska država na Kosovu. Drugo, Milošević bi se približio ostvarenju svog cilja o velikoj Srbiji. Napokon, Moskva bi u tom slučaju usprkos vojnoj slabosti mogla odigrati ulogu pouzdanog saveznika Srbije koji je uspješno obranio svoju interesnu sferu na Balkanu. Možda generali i političari nisu bili tako podmukli, možda njihove namjere na mirovnim razgovorima nisu bile tako sramotne, možda ne slijede Machiavellija bez obzira na cijenu. No, čak i ako opisana rafinirana strategija ne postoji, ostaje dojam da ruska politika nikada nije bila prioritetno zainteresirana za rješenje balkanskog problema. Kosovo je za Jeljcina i njegove generale bilo zlatna prigoda za povrat izgubljenog statusa velesile. U tom kontekstu, ludo hrabar potez ruskih padobranaca dobiva smisao baš kao i cjenkanje oko posebnog sektora na kriznom području. Zašto bi inače Moskva prihvatila opasnu mogućnost da se njezini vojnici na Kosovu prvi put nakon završetka hladnog rata ne baš prijateljski sučele s NATO-ovim postrojbama? U tom kontekstu, jasne obrise poprima i promjenjiva politika Moskve prema Kosovu od početka rata. Rusija je čas podupirala Beograd, prijeteći isporukom oružja, a čas je pod tučom bombi slala Miloševiću posrednika. No, čim je započela primjena mirovnog plana, Jeljcin je opet pokazao zube. Mir, rijeka izbjeglica i stabilnost jugoistočne Europe nisu važni - važno je da nitko više ne može zaobići Moskvu. Za vrijeme krize na Kosovu nije se nazirala promišljena ruska politika prema Balkanu. Ona ne postoji zato što Rusija slijedi neke druge ciljeve. Objašnjenja tako neodgovornog ponašanja te važne države poznata su: pala velesila ima hegemonijske komplekse manje vrijednosti, tu su i unutarnjopolitički problemi, obmane u Kremlju, povrijeđena čast vojske i nepostojanje dugoročne strategije za Rusiju 21. stoljeća. Tome valja dodati i druge, legitimne argumente Moskve protiv NATO- ovih i američkih poteza na Kosovu, ali oni, baš kao ni upozoravanje na opasnu nestabilnost Moskve, ne smiju biti izlika za prihvaćanje moskovskih skretanja na Kosovu upravo u sadašnjem trenutku. NATO- ove članice ušle su sa svojim mirovnim postrojbama preduboko u balkansku močvaru da bi se izložile i dodatnoj opasnosti 'paralelne', prosrpske mirovne postrojbe pod moskovskom zastavom. Problem Kosova nije moguće riješiti dvoglavom mirovnom misijom. To posebno vrijedi za teške poslijeratne probleme bude li Moskva u odori mirotvorca slijedila suprotne ciljeve. Iznenadna akcija u prištinskoj zračnoj luci bila je nagovještaj takve situacije. Sada mogu pomoći samo još odlučnost i oštrina. Moskva se mora podvrgnuti jedinstvenom vrhovnom zapovjedništvu mirovnih snaga za Kosovo. Vjerojatno će biti moguće pronaći neko časno rješenje. Najnovija su zbivanja pokazala da Moskva na Kosovu ne teži uspostavi mira na Balkanu već obnovi svoje uloge velesile - čak i vojnim sredstvima. Naime, upravo je to na kraju krajeva bio cilj psine u prištinskoj zračnoj luci", zaključuje Thomas Avenarius.