US 13. VI. LAT MEĐ SUDOVI

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 13. VI. 1999. Slabašni mir "Činjenica da je jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević optužen za ratne zločine ne znači nužno da će biti uhićen. Nad njim visi Damoklov mač, ali još nije pao", piše M. Cherif Bassiouni, profesor prava, predsjednik Zavoda za međunarodno pravo sveučilišta Depaul i bivši predsjednik UN-ovog istražnog odbora za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji od 1993. do 1994. "Ipak, optužnica koju je međunarodni sud za ratne zločine prošloga mjeseca podigao protiv Miloševića predstavlja prekretnicu u međunarodnom pravu. To je prvi put od osnivanja nuernberškog suda da je čelnik države pozvan na odgovornost zbog navodnih zločina. S obzirom na malen vremenski razmak otkad je Španjolska optužila bivšeg čileanskog čelnika države Augusta Pinocheta, to pokazuje koliko je duboko međunarodno građansko društvo pogodilo nekažnjavanje koje politički vođe odgovorni za počinjene zločine uživaju od Prvoga svjetskog rata. Iako ni pred Miloševićem ni Pinochetom nije skoro suđenje, činjenica da su protiv njih podignute optužnice velik je korak prema ograničavanju nekažnjivosti vođa čija je politika izazvala kršenja međunarodnog krivičnog zakona. Poruka sličnim zločincima jest da se više ne mogu oslanjati na svoj položaj u izbjegavanju odgovornosti. Povijesna dominacija realpolitike nad pravom dugo je predstavljala zapreku uspostavljanju neovisnog i djelotvornog međunarodnog sustava krivičnog prava. Zagovornici realpolitike i dalje vjeruju u Machiavellijevo učenje da ciljevi opravdavaju sredstva, a politika je vještina postizanja mogućeg kompromisa. Oni pravo gledaju kao još jedno oruđe za postizanje političkih ciljeva. Zagovornici prava, međutim, to odbacuju i oslanjaju se na koncept koji najbolje izražava Talmud: nema mira bez pravde, ni pravde bez istine, a na kraju su te su tri stvari jedno. Suprotno nekim uvjerenjima, postizanje političkih rješenja za dokončanje oružanih sukoba i želja za ostvarivanjem pravde nisu nespojivi. Prvo je nužno, no mora biti dopunjeno drugim da bi rješenje preraslo u pomirbu. Počinitelji zločina velikih razmjera često su one iste osobe s kojima se moraju postizati politička rješenja. Ako nisu vojno poraženi, oni obično mogu prekinuti ubojstava i razaranja koja potiču. Oni su i izravno zainteresirani da se osiguraju kako ne bi bili kažnjeni. Stoga se njihovi kolege u pregovorima, bez obzira na to koliko oni bili dobronamjerni, osjećaju prisiljenima mijenjati pravdu za primirje ili neko privremeno političko rješenje koje će zaustaviti sukob i zločine. Tako oni ugrožavaju zadovoljavanje pravde. Što političkim vođama daje pravo da ugrožavaju pravo žrtava i društva na istinu? Tko može zanemariti preventivne učinke koje uspješna pravosudna gonjenja mogu imati na moguće zločince? Politički vođe koji dogovaraju rješenja nemaju pravo ponuditi zločincima nekažnjavanje za takva zla kao što su to genocid, mučenje i ropstvo. Takvi zločini ne nestaju s političkim rješenjem. Oni nastavljaju živjeti u sjećanju žrtava i budućih naraštaja, što vodi pozivima na osvetu radi nepravdi počinjenih u prošlosti. To je jedan razlog zbog kojeg su politička rješenja bez pravde i istine tako krhka, a mir koji navješćuju tako nesiguran. Glavni cilj međunarodnoga prava jest da omogući razmjernu pravdu i donese neki oblik prevencije. Nekažnjavanje je antiteza oba cilja. Stoga se oprost za počinitelje takvih zločina mora odbaciti iz moralnih i političkih razloga. Odgovornost je bitna. Ciljevi su mir, pravda i istina, s pretpostavkom da će prikladna ravnoteža između osvetničke, diobene i kompenzacijske pravde postići sve troje. To se može postići: 1) međunarodnim krivičnim gonjenjem glavnih počinitelja; 2) državnim krivičnim gonjenjem počinitelja; 3) selektivnim, simboličnim gonjenjima na međunarodnoj ili državnoj razini; 4) osnivanjem povjerenstava za istinu; 5) pružanjem zadovoljštine žrtvama, uključujući kompenzaciju, rehabilitaciju i javnu ispriku; 6) čišćenjem (uklanjanjem s vlasti, sprječavanjem dolaska na vlast); 7) preventivnim mjerama poput obrazovanja i osvješćivanja javnosti te prihvaćanja primjerenih zakona itd. Različiti sukobi zahtijevaju različite pristupe odgovornosti. U mnogim slučajevima, bit će potreban spoj više od jednog mehanizma. Kako bilo da bilo, uvijek će biti vođa koji su najodgovorniji za zločine i za njih je primjerena samo osvetnička pravda. Hoće li se ona postići kroz državne ili međunarodne krivične postupke ovisi o situaciji, iako je međunarodni sud najprikladniji za najveće zločine, uključujući genocid, zločine protv čovječnosti i ratne zločine, zbog svojih širokih simboličnih, obrazovnih i preventivnih učinaka. Svjetska je zajednica nakon Prvog svjetskog rata započela svoje pokušaje u tom smislu, ali sa žalosnim rezultatima. (...) Zatim je 1992. UN-ovo Vijeće sigurnosti osnovalo istražni odbor za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, dajući mu najšire istražne ovlasti od Nuernberga. Odbor je, usprkos nedostatku sredstava, prikupio mnoštvo podataka o zločinima. Njegovo je izvješće poslužilo kao temelj za odluku Vijeća da 1993. osnuje međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1994., Vijeće je učinilo isto s međunarodnim sudom za zločine u Ruandi. Od tada, oba su suda postala važni presedani u međunarodnom pravosuđu. Nema sumnje da su ti sudovi mogli biti djelotvorniji, no ne treba svu krivicu baciti na njihov prag. Budući da su oba dio UN-a, tegotna birokratska i financijska pravila tih ustanova oslabila su njihovu djelotvornost. Osim toga, te su ustanove krenule od nule, a nijedan pravosudni sustav u povijesti nije od početka postizao maksimalne rezultate. U slučaju suda za bivšu Jugoslaviju, nedostajalo je političke volje da se uhvate optuženi zločinci. Propust snaga NATO-a da uhiti optuženike poput Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića očigledni su primjeri. Međunarodno krivično pravo nikad nije bilo pošteđeno političkih manipulacija. Realpolitičari međunarodno pravo koriste za trampu u političkim pregovorima. Kad je Milošević surađivao u Daytonskim pregovorima 1995., ništa mu se nije dogodilo - iako je bio odgovoran za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni počinjene od 1991. do 1994. Je li mu bio obećan oprost ili mu je on de facto dan, reći će povijest. Nakon što je postao recidivist na Kosovu i tvrdoglavi sudionik u dokončanju toga sukoba, brzo je optužen za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na Kosovu. Mnoge čudi neuspjeh pokušaja da se njega i druge više vladine i vojne dužnosnike u Jugoslaviji optuži za zločine počinjene od 1991. do 1994. Isto se dogodilo haićanskom generalu Raoulu Cedrasu koji je pristao nekažnjen napustiti otok u zamjenu za predaju svojih snaga. Naprotiv, ponekad se događa i ono neočekivano, a tako je uhićen i Pinochet. Svijet je 17. srpnja 1998. bio svjedok velikoga događaja - osnivanja međunarodnog kaznenog suda u Rimu. Čak i kad ga 60 država odobri, on neće biti idealna ustanova, budući da neće imati mogućnost izravnog djelovanja, već će se u provedbi svojih odluka morati osloniti na države potpisnice i druge države suradnice. Međunarodni zakon i dalje uvelike djeluje na temelju dogovora, ali međunarodno građansko društvo i svjetsko javno mišljenje sve su jači i vlade više ne mogu zanemarivati njihova opravdana očekivanja. (...) Vlade više ne mogu zanemarivati činjenicu da svjetska zajednica ne prihvaća oprost. One mogu odgađati pravdu ili pokušavati njome manipulirati, ali je ne mogu posve zaustaviti. Napredak prema stvaranju međunarodnoga kaznenog pravosuđa neizbježan je, iako još dugo dosta toga neće biti moguće postići. Tijekom toga razvoja, ljudi će promatrati međunarodno krivično pravosuđe kao što gledaju svoje državne pravosudne sustave, i pitati: je li čaša napola prazna ili napola puna? Za mene, ona je napola puna i još se puni. Ako dovoljan broj nas u to vjeruje i bude na tome radio, možemo prije uspjeti. Trebat će nam upornosti i strpljivosti dok ne postignemo djelotvornost, nepristranost i poštenje u njegovu djelovanju. Ne uspijemo li u tome, bit ćemo osuđeni na ponavljanje grešaka iz prošlosti. Svijet će tada trpjeti mnogo više istih zločina kojima smo bili svjedoci u prošlosti, a to će pogoditi mir i sigurnost ljudskoga roda. Sjedinjene Države moraju povesti ostale u stvaranju politički neovisnog, nepristranog i djelotvornog sustava međunarodnog krivičnog prava. Čineći to, ne samo da će biti moćna sila, postat će velika sila."