FR-YU-US-HR-filozofija-Oružani sukobi-Ljudska prava-Izbjeglice/prognanici-Vlada FRANCUSKA-LIBERATION OD 10.6.99.GLUCKSMANN O RATOVIMA U BIVŠOJ JUGI FRANCUSKALIBERATION10. VI. 1999.Europa će se roditi u Prištini"Kada se tragedija
završi, počinju komedije. Stjeran uza zid, Milošević je pokušao postići produžetak svog svjetskog rata: Beograd-Moskva-Peking protiv NATO-a, san! (...)Dana 24. ožujka 1999. udarili smo, bravo! Bilo je to prekasno i preslabo. Već deset godina Milošević vodi svoju vojsku na šetnju i pustoši Jugoslavijom. Trebalo ga je zaustaviti nakon prvog grada mučenika, Vukovara. Naše je kašnjenje platilo dvjesto tisuća ubijenih Bosanaca. Naše je potcjenjivanje divljaštva bilo dirljivo, svjedočeći o posvemašnjoj zaprepaštenosti masovnim progonima kosovskih Albanaca. Moja suzdržanost glede NATO-ova vojnog djelovanja upravo je suprotna onoj koju ističu pristaše Srba, bezuvjetni pacifisti i nostalgičari za Zidom. Mislim da je trebalo djelovati ranije, jače i da nije trebalo odmah isključiti prijetnju kopnenim djelovanjem: šest tjedana NATO je o tome razmišljao i protivnik je popustio.U jesen 1991. prošao sam Hrvatskom. Bio sam u Dubrovniku kad je srpsko topništvo gađalo hotele prepune prognanika i franjevačke
FRANCUSKA
LIBERATION
10. VI. 1999.
Europa će se roditi u Prištini
"Kada se tragedija završi, počinju komedije. Stjeran uza zid,
Milošević je pokušao postići produžetak svog svjetskog rata:
Beograd-Moskva-Peking protiv NATO-a, san! (...)
Dana 24. ožujka 1999. udarili smo, bravo! Bilo je to prekasno i
preslabo. Već deset godina Milošević vodi svoju vojsku na šetnju i
pustoši Jugoslavijom. Trebalo ga je zaustaviti nakon prvog grada
mučenika, Vukovara. Naše je kašnjenje platilo dvjesto tisuća
ubijenih Bosanaca. Naše je potcjenjivanje divljaštva bilo
dirljivo, svjedočeći o posvemašnjoj zaprepaštenosti masovnim
progonima kosovskih Albanaca. Moja suzdržanost glede NATO-ova
vojnog djelovanja upravo je suprotna onoj koju ističu pristaše
Srba, bezuvjetni pacifisti i nostalgičari za Zidom. Mislim da je
trebalo djelovati ranije, jače i da nije trebalo odmah isključiti
prijetnju kopnenim djelovanjem: šest tjedana NATO je o tome
razmišljao i protivnik je popustio.
U jesen 1991. prošao sam Hrvatskom. Bio sam u Dubrovniku kad je
srpsko topništvo gađalo hotele prepune prognanika i franjevačke
samostane iz 15. stoljeća. Bio sam u Osijeku pod paljbom
jugoslavenskih 'Staljinovih orgulja', a vukovarske su utvare
drhtale od straha. Tada sam vidio bolnice probijene topovskim
granatama, vjerska i kulturna mjesta - crkve, kazališta - brižljivo
uništavana. Kad sam, nakon nekoliko mjeseci, posrtao u pepelu
tisuća i tisuća svezaka iz Narodne biblioteke u Sarajevu, više se
nisam čudio: etničko čišćenje djeluje na dušu i tijelo; ono ubija
ljude samo zato što nisu rođeni kao Srbi; ono se okomljuje na
simbole, sjećanje, nade. Da oni koji nisu izgubili život izgube
svaki razlog postojanja! To je prva zapovijed komandosa čišćenja
koji iznova, u ime 'velike Srbije', vode strašan rasistički rat.
Zaustaviti tu eksploziju divljaštva na svaki način, uključujući i
vojni! Nas nekoliko otvoreno smo tražili da se Europa uplete: da
državni poglavari koji su se tada okupili u Maastrichtu potpišu
ugovor u Dubrovniku i proglase na našem kontinentu zabranu
pustošenja gradova i pokolja nedužnih stanovnika. Uzalud:
Mitterrand i Major bili su pristaše srpske stvari; Bush je čekao da
se požar ugasi sam od sebe. Godinama je ravnodušnost elita bila
sveprisutna: rijetki su izvjestitelji, novinari, liječnici,
poneki intelektualac, koji su bili obilježeni kao 'medijski
eksponirani', upozoravali javnost. Prva pouka koja je donijela
olakšanje: dok su veliki šutjeli i bili slijepi, krici poniženih i
progonjenih, malo po malo, oh s kolikim zakašnjenjem, učinili su da
se začuje zvono na uzbunu. Kome je zvonilo Sarajevo? (...)
Od Vukovara do Prištine, koliko imena, koliko utvara. Iskoristiti
nedužne ljude kao snajperske mete, taoce za diplomatsko
nadmetanje, štitove za strategijske manevre, projektile kojima se
napadaju susjedi (stotine tisuća protjeranih), to se zove rat
protiv civila. Obogaćen vjerskim i političko-etničkim terorizmom,
on najavljuje nesreću koja bi mogla pustošiti u XXI. stoljeću.
Najavljen je poraz beogradske mafije; uz pomoć SAD-a koji će još
dugo biti nezamjenjiv, Europa napokon čisti pred svojim vratima,
rješavajući dvostruko pitanje, zašto i kako:
- pravni problem: u ime čega? U ime žurnosti. Pred očitim užasom. Ne
čekajući odobrenje UN-a. Luđak koji glumi nježnu dušu! Kad su
vijetnamski komunisti zauzeli Kambodžu, koja je bila sva u krvi,
privodeći kraju genocid Crvenih Kmera, još većih komunista, tko ih
je osudio?
Službeno, oni su povrijedili 'suverenitet' priznate države;
poluslužbeno, svijet je osjetio olakšanje. Naprotiv, kad UN
dopušta da se izvrši genocid nad narodom Tutsi (1994.), on poštuje
suverenitet ruandskih Hutua, ali postaje sukrivcem zločina koji ne
zastarijeva (bilo bi dovoljno pet tisuća međunarodnih vojnika da se
spasi milijun ljudi). Samo je Clinton zatražio oproštenje. U
slučaju krajnje neljudskosti, kriv je onaj koji dopušta zločin, a
opravdan onaj koji priječi put u pakao. NATO-ovo je upletanje
opravdano, iz jedinog i nenadmašivog razloga što je trebalo
reagirati i što nitko drugi to ne bi učinio.
- stvarni problem: kako? Zadaća vojne operacije može biti pravedna,
ali ona postaje nezakonita ako izaziva veće zlo od onoga s kojim se
bori. Teško je dosegnuti vojsku koja se umiješala među pučanstvo
koje je djelatni ili pasivni sukrivac (Srbija) ili je na silu
upotrijebljeno kao štit-taoc (Kosovo). Trebalo je izmisliti
strategiju protuteže koja pogađa vojni kostur, a štedi stanovnike
što je više moguće. Odatle i nečuvena novost sadašnjih
bombardiranja čija točnost, uključujući i pogreške, nema baš ništa
zajedničko s neselektivnim bombardiranjem iz Drugog svjetskog rata
ili iz Vijetnama.
Naše pravo na upletanje tek je pravo na protuupletanje. Milošević
je prekoračio granice. Rasističko je barbarstvo dovelo do potrebe
za humanitarnim proturatom. Koncem stoljeća koje ima nekoliko
strašnih iskustava, demokratske se države ovaj put dogovaraju kako
će očistiti čistače. Europa će se roditi u oslobođenoj Prištini",
zaključuje filozof Andre Glucksmann.