FRANCUSKA-LIBERATION OD 10.6.99.GLUCKSMANN O RATOVIMA U BIVŠOJ JUGI

FRANCUSKA LIBERATION 10. VI. 1999. Europa će se roditi u Prištini "Kada se tragedija završi, počinju komedije. Stjeran uza zid, Milošević je pokušao postići produžetak svog svjetskog rata: Beograd-Moskva-Peking protiv NATO-a, san! (...) Dana 24. ožujka 1999. udarili smo, bravo! Bilo je to prekasno i preslabo. Već deset godina Milošević vodi svoju vojsku na šetnju i pustoši Jugoslavijom. Trebalo ga je zaustaviti nakon prvog grada mučenika, Vukovara. Naše je kašnjenje platilo dvjesto tisuća ubijenih Bosanaca. Naše je potcjenjivanje divljaštva bilo dirljivo, svjedočeći o posvemašnjoj zaprepaštenosti masovnim progonima kosovskih Albanaca. Moja suzdržanost glede NATO-ova vojnog djelovanja upravo je suprotna onoj koju ističu pristaše Srba, bezuvjetni pacifisti i nostalgičari za Zidom. Mislim da je trebalo djelovati ranije, jače i da nije trebalo odmah isključiti prijetnju kopnenim djelovanjem: šest tjedana NATO je o tome razmišljao i protivnik je popustio. U jesen 1991. prošao sam Hrvatskom. Bio sam u Dubrovniku kad je srpsko topništvo gađalo hotele prepune prognanika i franjevačke samostane iz 15. stoljeća. Bio sam u Osijeku pod paljbom jugoslavenskih 'Staljinovih orgulja', a vukovarske su utvare drhtale od straha. Tada sam vidio bolnice probijene topovskim granatama, vjerska i kulturna mjesta - crkve, kazališta - brižljivo uništavana. Kad sam, nakon nekoliko mjeseci, posrtao u pepelu tisuća i tisuća svezaka iz Narodne biblioteke u Sarajevu, više se nisam čudio: etničko čišćenje djeluje na dušu i tijelo; ono ubija ljude samo zato što nisu rođeni kao Srbi; ono se okomljuje na simbole, sjećanje, nade. Da oni koji nisu izgubili život izgube svaki razlog postojanja! To je prva zapovijed komandosa čišćenja koji iznova, u ime 'velike Srbije', vode strašan rasistički rat. Zaustaviti tu eksploziju divljaštva na svaki način, uključujući i vojni! Nas nekoliko otvoreno smo tražili da se Europa uplete: da državni poglavari koji su se tada okupili u Maastrichtu potpišu ugovor u Dubrovniku i proglase na našem kontinentu zabranu pustošenja gradova i pokolja nedužnih stanovnika. Uzalud: Mitterrand i Major bili su pristaše srpske stvari; Bush je čekao da se požar ugasi sam od sebe. Godinama je ravnodušnost elita bila sveprisutna: rijetki su izvjestitelji, novinari, liječnici, poneki intelektualac, koji su bili obilježeni kao 'medijski eksponirani', upozoravali javnost. Prva pouka koja je donijela olakšanje: dok su veliki šutjeli i bili slijepi, krici poniženih i progonjenih, malo po malo, oh s kolikim zakašnjenjem, učinili su da se začuje zvono na uzbunu. Kome je zvonilo Sarajevo? (...) Od Vukovara do Prištine, koliko imena, koliko utvara. Iskoristiti nedužne ljude kao snajperske mete, taoce za diplomatsko nadmetanje, štitove za strategijske manevre, projektile kojima se napadaju susjedi (stotine tisuća protjeranih), to se zove rat protiv civila. Obogaćen vjerskim i političko-etničkim terorizmom, on najavljuje nesreću koja bi mogla pustošiti u XXI. stoljeću. Najavljen je poraz beogradske mafije; uz pomoć SAD-a koji će još dugo biti nezamjenjiv, Europa napokon čisti pred svojim vratima, rješavajući dvostruko pitanje, zašto i kako: - pravni problem: u ime čega? U ime žurnosti. Pred očitim užasom. Ne čekajući odobrenje UN-a. Luđak koji glumi nježnu dušu! Kad su vijetnamski komunisti zauzeli Kambodžu, koja je bila sva u krvi, privodeći kraju genocid Crvenih Kmera, još većih komunista, tko ih je osudio? Službeno, oni su povrijedili 'suverenitet' priznate države; poluslužbeno, svijet je osjetio olakšanje. Naprotiv, kad UN dopušta da se izvrši genocid nad narodom Tutsi (1994.), on poštuje suverenitet ruandskih Hutua, ali postaje sukrivcem zločina koji ne zastarijeva (bilo bi dovoljno pet tisuća međunarodnih vojnika da se spasi milijun ljudi). Samo je Clinton zatražio oproštenje. U slučaju krajnje neljudskosti, kriv je onaj koji dopušta zločin, a opravdan onaj koji priječi put u pakao. NATO-ovo je upletanje opravdano, iz jedinog i nenadmašivog razloga što je trebalo reagirati i što nitko drugi to ne bi učinio. - stvarni problem: kako? Zadaća vojne operacije može biti pravedna, ali ona postaje nezakonita ako izaziva veće zlo od onoga s kojim se bori. Teško je dosegnuti vojsku koja se umiješala među pučanstvo koje je djelatni ili pasivni sukrivac (Srbija) ili je na silu upotrijebljeno kao štit-taoc (Kosovo). Trebalo je izmisliti strategiju protuteže koja pogađa vojni kostur, a štedi stanovnike što je više moguće. Odatle i nečuvena novost sadašnjih bombardiranja čija točnost, uključujući i pogreške, nema baš ništa zajedničko s neselektivnim bombardiranjem iz Drugog svjetskog rata ili iz Vijetnama. Naše pravo na upletanje tek je pravo na protuupletanje. Milošević je prekoračio granice. Rasističko je barbarstvo dovelo do potrebe za humanitarnim proturatom. Koncem stoljeća koje ima nekoliko strašnih iskustava, demokratske se države ovaj put dogovaraju kako će očistiti čistače. Europa će se roditi u oslobođenoj Prištini", zaključuje filozof Andre Glucksmann.