HR-SUSJEDI SL 9. VI.-DELO-SJENE NEKE ŠUME SLOVENIJADELO9. VI. 1999.Duge sjene neke šume"Novi slovensko-hrvatski sukob riječima započeo je s lopatama u Stražunu kraj Maribora, gdje je sada šuma, a jednoga dana tamo bi trebala biti
autocesta. Iskopan je iz jarka, doslovno. Naime, za vrijeme rata tamo je bio protutenkovski jarak koji je sada pun tijela pobijenih hrvatskih ustaša i domobrana. A tijela, dakako, treba premjestiti na primjerenije mjesto, jer, razumljivo, ne mogu ostati ispod asfalta (i na njemu ih je već previše).U nedjeljnom prilogu zagrebačkog 'Večernjeg lista' novinar u članku na dvije stranice predbacuje Slovencima da namjeravaju isprazniti samo 70 metara inače jarka dugoga tri kilometra, u kojemu je navodno više od 40 tisuća pobijenih Hrvata. Takvoj 'neambicioznosti' treba pripomoći i to da je za smaknuće vojnih zarobljenika krivo i bivše slovensko političko vodstvo: Matija Maček, Bojan Polak, Ivan Dolničar, Stane Dolanc, Mitja Ribičič itd. I, najzanimljivije, Viktor Drnovšek, otac sadašnjeg slovenskog premijera. A da premijerovo ime ne bi previše zaprljali, Slovenci će iskopati samo toliko kostiju koliko je doista potrebno za
SLOVENIJA
DELO
9. VI. 1999.
Duge sjene neke šume
"Novi slovensko-hrvatski sukob riječima započeo je s lopatama u
Stražunu kraj Maribora, gdje je sada šuma, a jednoga dana tamo bi
trebala biti autocesta. Iskopan je iz jarka, doslovno. Naime, za
vrijeme rata tamo je bio protutenkovski jarak koji je sada pun
tijela pobijenih hrvatskih ustaša i domobrana. A tijela, dakako,
treba premjestiti na primjerenije mjesto, jer, razumljivo, ne mogu
ostati ispod asfalta (i na njemu ih je već previše).
U nedjeljnom prilogu zagrebačkog 'Večernjeg lista' novinar u
članku na dvije stranice predbacuje Slovencima da namjeravaju
isprazniti samo 70 metara inače jarka dugoga tri kilometra, u
kojemu je navodno više od 40 tisuća pobijenih Hrvata. Takvoj
'neambicioznosti' treba pripomoći i to da je za smaknuće vojnih
zarobljenika krivo i bivše slovensko političko vodstvo: Matija
Maček, Bojan Polak, Ivan Dolničar, Stane Dolanc, Mitja Ribičič itd.
I, najzanimljivije, Viktor Drnovšek, otac sadašnjeg slovenskog
premijera. A da premijerovo ime ne bi previše zaprljali, Slovenci
će iskopati samo toliko kostiju koliko je doista potrebno za
izgradnju autoceste.
Pisanje 'Večernjeg lista' već pomalo podsjeća na dobro poznatu
nebuloznu srpsku paradigmu: Srbija je svuda gdje je zakopana makar
samo jedna srpska kost. No, to i nije tako važno. Mitja Ribičič se
brani sam i kaže da je za vrijeme smaknuća u Stražunu bio na tečaju u
Moskvi (na akademiji Dzeržinskoga). Stane Dolanc je tada bio još
dječačić. Herma Milavec iz Prihove poriče da je hrvatskom novinaru
rekla bilo što o Drnovšekovom ocu. A i on dokazuje da je tada imao
tek dvadeset gopdina i da je upravo došao iz koncentracijskog
logora. Dakle, i Viktor Drnovšek kadar je braniti se sam. Zbog čega
je onda slovensko veleposlanstvo u Zagrebu moralo 'oštro
prosvjedovati'? Zbog zlonamjernog pokušaja diskreditiranja
našega premijera? Istina, namjera je očito bila dobra, iako se čini
da su otišli malo predaleko. Diplomatsku mrežu imamo, naime, iz dva
vrlo jednostavna razloga: da poštuje i štiti interese Republike
Slovenije. A Premijer i njegov dobar glas ni izdaleka nisu
utjelovljenje naših državnih i nacionalnih interesa.
Ni u slovenskom kaznenom zakonodavstvu premijer nije posebno
zaštićen od klevete, ta je povlastica dana samo ustanovi
predsjednika republike. I, priznajmo, u našim se medijima može
čuti, vidjeti i pročitati štošta na račun predsjednika Franje
Tuđmana, ali ne sjećam se da je zbog toga hrvatsko veleposlanstvo
ikada prosvjedovalo. Ali Rusi su nekada znali napraviti vraga kad
bi samo posumnjali na strelicu upućenu Brežnjevu. Naša je
diplomacija bila zastrašena, a urednici su bili pozivani na mučna
saslušanja, iako se obično i saslušavatelj u dnu duše cerekao. Sve
je to nekako bilo dio imagea realsocijalizma.
No, pravi problem Stražuna i sličnih mjesta (Rog, Teharje itd.)
nije Viktor Drnovšek, nego to što o tadašnjim događajima i dalje
znamo koliko i prije deset godina, kad se ta žaljenja vrijedna
'priča' počela raščišćavati barem u glavnim crtama. To znači: ne
znamo ništa ili samo malo više nego ništa. Za zdravlje naroda bilo
bi dobro da se iščeprka nešto više i da se tako povijesne činjenice
koje truju život i idućim naraštajima zauvijek rasvijetle. Pa radi
se o nama, a ne o već uglavnom pokopanim veličinama, zar ne?
Drveće u Stražunskoj šumi očito ima duge sjene. I u Kočevskom rogu.
A naravno, dugu sjenu ima svako drvo ispod kojega je partizanski
grob" - piše Boris Jež.