US 7. VI. IHT LEWIS

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. VI. 1999. Nacionalni suverenitet više nije izlika za sve "Na posljetku je upalilo. Trebalo je mnogo više vojne sile, razaranja, ustrajnosti i žrtava nego što se predviđalo, no NATO se sa Slobodanom Miloševićem dogovorio bez pokretanja napada", piše Flora Lewis. "To je veliko olakšanje, ne samo zbog toga što se rat primiče kraju već i zato što je NATO uspio u svom glavnom cilju - da pokaže kako se određene ljudske norme ne mogu nekažnjeno izvrgavati ruglu. Pristati na manje bila bi katastrofa za NATO i međunarodne odnose. U ratu nitko ne pobjeđuje. No s obzirom na sve stvari koje su pošle krivo, pobjeda je ne izgubiti. I NATO i Milošević krenuli su od ozbiljno pogrešnih procjena o tome što će druga strana učiniti. NATO je mislio da će se srpski vođa povući na prvi teži udarac, pa čak i da možda traži izliku za popuštanje, kao što je to bilo u Hrvatskoj i Bosni da bi povećao svoju moć. Bilo je to tvrdoglavo i pogrešno tumačenje srpske povijesti i načina na koji je on stigao na vlast. No, jednom kad je izrečeno toliko prijetnji, toliko upozorenja o 'strašnim posljedicama' i 'punoj odgovornosti', kad je Milošević odbio potpisati sporazum iz Rambouilleta, moralo je doći do neke akcije. To je greška koja se već događala, primjerice u Iraku, i naši vođe moraju žurno shvatiti da se ne mogu osloniti na prijetnje umjesto na oružje. Prvo može obvezati drugo, bila im to namjera ili ne. A Washington je bio previše u žurbi, iz trivijalnog razloga što je želio pobjedu za 50. obljetnicu NATO-a. Znajući da NATO zapravo ne želi ratovati, Milošević je krivo procijenio da će srpski zločini i tvrdokornost podijeliti Atlantski savez i osigurati dovoljno potpore prijateljskih zemalja kako bi on mogao nadmudriti i čekanjem pobijediti svoje izazivače. Široko oglašavana odluka da se neće napasti s kopna kako bi se izbjeglo uznemiravanje savezničkog javnog mnijenja mogućim žrtavama mogla je samo pojačati njegovo uvjerenje. No on je svojom ekstravagantnom, nevjerojatnom okrutnošću zapravo pomogao NATO-u. Dok se može dosta raspravljati o načinu provođenja vojne kampanje, možda je najvažnije postignuće zapadne diplomacije bilo to što se savez cijelo vrijeme čvrsto držao, a Rusija je ostala politički uključena. Bilo je ozbiljnih napetosti. Ali ne samo da su vlade Grčke, Italije i Njemačke čvrsto stajale uz NATO usprkos domaćim razilaženjima, već su i zemlje koje su imale mnogo za izgubiti, poput nove članice NATO-a Mađarske i kandidatkinja za članstvo Rumunjske i Bugarske, ostale vjerne bruxelleskim ciljevima. Njihova su gospodarstva ozbiljno pogođena blokadom prometa na Dunavu zbog rušenja jugoslavenskih mostova. One će s pravom moći tvrditi kako bi čišćenje rijeke trebalo biti iznimka u zapadnom odbijanju da pomogne u obnovi Srbije tako dugo dok se njezina vlast ne promijeni. (...) Sad ne bi smjelo biti problema s ruskim vetom u UN-ovom Vijeću sigurnosti na rezoluciju koja bi odobrila međunarodne snage na Kosovu, kojima se Rusi namjeravaju priključiti. Nema sumnje da je duboka potreba Moskve za sljedećim zajmom MMF-a i zapadnim ulaganjima utjecala na Jeljcinovu odluku. Međunarodni su poslovi povezani. No sve se to trebalo pažljivo izvesti. Greška je mogla uništiti dogovor. Svi veliki europske vođe dijele zasluge s Washingtonom što su ga održale na pravom putu. (...) Pojam 'međunarodne zajednice' na neki je način unaprijeđen, a ne potkopan ovim ratom. Prije svega tu je pitanje suvereniteta protiv humanitarne intervencije. Suverenitet se više ne može smatrati neprijepornim pravom da se zlostavljaju ljudi. Pred nama je mnogo teških pitanja, no prvo možemo tužno, ali zadovoljno uzdahnuti. (...)."