ES-RATO-INTERVENCIJE-Politika ES 3.VI. EL PAIS SPORAZUM ŠPANJOLSKAEL PAIS3. VI. 1999.Slabašan miris mira"Mir bi mogao postati i istina. Kampanja koja sada traje ipak nije mala stvar. Bombardiranjima je prethodila tako jaka medijska
kampanja, tako mučna da nije bilo nikakve sumnje da će ovi napasti narod Jugoslavije. Ali i ova mirovna promidžba i korištenje jadnoga finskog predsjednika mogla bi biti nova kampanja za uništavanje Miloševićeva ugleda, jer on je počeo dobivati nekakvu mučeničku auru. Ponavljanje da se njemu ne može vjerovati, stalno opisivanje Miloševića kao čovjeka 'koji izgleda simpatično, ima smisao za humor i priča viceve', kako bi pregovarači bili na to upozoreni, a zna se da on uvijek vara, moglo bi završiti i kopnenim ratovanjem nakon što se pregovarači osjete do kraja prevarenima.Kažu da se ne smije zaboraviti što je bilo u Rambouilletu. Ali ne objašnjavaju da su tamo pregovori bili zapravo 'diktat' (nametanje, ono što su Nijemci rekli za sporazum iz Versaillesa), i kao takvi, neprihvatljivi. S jedne strane, mir mora doći zato što je napad na nebranjenu državu (bez mogućnosti za obranu, a još manje za napade) vrlo skup, zbog prevelikog produljivanja cijele akcije, a
ŠPANJOLSKA
EL PAIS
3. VI. 1999.
Slabašan miris mira
"Mir bi mogao postati i istina. Kampanja koja sada traje ipak nije
mala stvar. Bombardiranjima je prethodila tako jaka medijska
kampanja, tako mučna da nije bilo nikakve sumnje da će ovi napasti
narod Jugoslavije. Ali i ova mirovna promidžba i korištenje jadnoga
finskog predsjednika mogla bi biti nova kampanja za uništavanje
Miloševićeva ugleda, jer on je počeo dobivati nekakvu mučeničku
auru. Ponavljanje da se njemu ne može vjerovati, stalno opisivanje
Miloševića kao čovjeka 'koji izgleda simpatično, ima smisao za
humor i priča viceve', kako bi pregovarači bili na to upozoreni, a
zna se da on uvijek vara, moglo bi završiti i kopnenim ratovanjem
nakon što se pregovarači osjete do kraja prevarenima.
Kažu da se ne smije zaboraviti što je bilo u Rambouilletu. Ali ne
objašnjavaju da su tamo pregovori bili zapravo 'diktat'
(nametanje, ono što su Nijemci rekli za sporazum iz Versaillesa), i
kao takvi, neprihvatljivi. S jedne strane, mir mora doći zato što je
napad na nebranjenu državu (bez mogućnosti za obranu, a još manje za
napade) vrlo skup, zbog prevelikog produljivanja cijele akcije, a
izbjeglicama više nitko i ne pomaže (troškovi zračnih napada, 64
milijuna dolara dnevno, riješili bi sve izbjegličke probleme),
zato što europska javnost izlazi iz prvotnog oduševljenja, a Rusija
i Kina (za koju znamo da zahvaljujući špijunaži zna sve nuklearne
tajne SAD-a) protive se tim bombardiranjima, zato što Milošević ne
želi da se i dalje uništava njegova država (vraćena je 20 godina u
prošlost, a ako se bombardiranja nastave, ostat će onakva kakva je
bila i poslije II. svjetskog rata), zato što je Europa sada
podređena SAD-u, a SAD zapovijeda u NATO-u, i zato što euro slabi
dok dolar jača.
Ali može se dogoditi da taj slabašni miris mira zapravo postane
smrad i da to bude iskorišteno kako bi Miloševića mogli optužiti za
novu prijevaru i pojačati bombardiranja, započeti kopnenu
intervenciju, osvetiti se za Vijetnam i dobiti glasove demokrata u
SAD-u... Da sam ja Milošević, potpisao bih bilo kakav mir koji bi
ljude spasio od smrti pod bombama koje na njih baca zapadna
civilizacija. Ali ja nisam ratni zločinac. A budući da Milošević to
jest, on sigurno jako dobro shvaća kakvi su neki drugi ratni
zločinci: neumoljivi. I imaju svu svjetsku silu u svojim rukama",
piše Eduardo Haro Tecglen.