US 28. V. IHT TEST KARAKTERA ZA NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 28. V. 1999. Test karaktera za NATO "S približavanjem zime na Balkanu, NATO ima još samo nekoliko tjedana da se izvuče iz svoje slijepe ulice", piše Francois Heisbourg, predsjednik Centra za sigurnosnu politiku u Ženevi. "Strategija je bila utemeljena na sanjarijama da će Slobodan Milošević potpisati dogovor iz Rambouilleta nakon nekoliko dana bombardiranja. Nije bilo plana B za dugačak rat. Zatim je NATO-u trebalo punih mjesec dana da znatno pojača ritam zračnoga rata. Bez razumne strategije, nakon što je plan A propao, NATO je pokazao spoj bezosjećajnosti i nepažnje. Bezosjećajnost proistječe iz operativnih zahtjeva rata 'bez gubitaka'. Kad letjelice trebaju prepoznati i gađati svoje mete s 4.600 metara ili više, znatna 'kolateralna šteta' - besmisleno ubijenje nevinih ljudi i nekorisno uništavanje imovine - postaje neizbježna. Ravnoteža rizika između neranjivih pilota i pretjerano ranjivih civila tad se narušava na način koji je moralno odvratan, pravno sumnjiv i strateški protuproduktivan. Rat je borba sukobljenih volja, i onaj protagonist koji pokazuje potpunu nespremnost na rizike vjerojatno neće slomiti volju svog protivnika. Ograničenje rata 'bez gubitaka' također vodi tome da se uništava imovina koju je lako doseći, radije nego da se preuzimaju rizici potrebni da se uništi ono što je vojno važno za utvrđene ratne ciljeve saveza. Nijedan povijesni primjer zračne sile ne dopušta vjerovanje da stavljanje građana na prvu crtu bojišnice njih navodi da se okrenu protiv svog političkog vodstva. (...) Nepažnja je napadna. Uništenje kineskog veleposlanstva zahtijevalo je nesposobnost najvišeg reda. Bombardiranje položaja OVK u Kosarei vjerojatno je još čudnije. To je bio jedini važan srpski položaj koji je OVK osvojila i držala nekoliko tjedana. Bio je prikazan u zapadnom tisku i na televiziji. NATO ne samo da ima zastarjele karte nego ne čita ni novine. Britanci zahtijevaju kopnenu intervenciju, zasad bez ikakvog uspjeha spram svojih partnera. Zapovjednici NATO-a na posljetku su došli do zaključka da se broj kopnenih vojnika u području treba povećati na nekih 45.000 naspram 22.000 koliko ih se sad nalazi u Albaniji i Makedoniji. Možda će se to pokazati dovoljnim da prodrma g. Miloševića. A brojke se mogu još više povećati, stvarajući tako vojne uvjete za uspješnu kopnenu operaciju. No vremena je sve manje. Druga je mogućnost suluda. NATO bi mogao pokušati nastaviti s bombardiranjem tijekom ljeta, jeseni i zime, u nadi da će se nešto dobro dogoditi. No mora biti spreman za sve razornije učinke na koheziju saveza, i katastrofalne posljedice za preostale građane Kosova, kao i za Balkan kao cjelinu. Ili bi se mogao dogovoriti s g. Miloševićem. Takav bi dogovor dopustio Srbima da zadrže tisuće vojnika na Kosovu. Podjelom Kosova na sektore, s ruskim snagama u jednom i zapadnim u drugom, dogodila bi se de facto podjela, s Kosovarima osuđenim na europsku inačicu Bantustana iz razdoblja aparthejda. Međunarodna bi nazočnost nalikovala nemoćnim UN-ovim plavim kacigama koje su zapele u Bosni prije Daytonskog dogovora. Zdrav razum govori da si NATO neće dopustiti da bude izmanevriran u takav poraz, posebno nakon što je haaški sud podigao optužnicu protiv g. Miloševića. Ishod te vrste slao bi poruku o superiornosti Miloševićeva načina, a tu bi pouku buduće čvrstorukaške vlade u Rusiji i Kini mogle primijeniti. NATO bi tad izgledao propalo, što bi možda imalo fatalne učinke na stratešku vezu između Sjedinjenih Država i zapadne Europe. Neki su možda u iskušenju da se svinu pod pritiskom domaćih političkih briga. Budući da bi operacija kopnenih snaga duboko podijelila krhke koalicijske vlade u Europi, bila bi potrebna jasna američka predanost da se pomogne prevladati njihova nevoljkost. Na nesreću, Bill Clinton i Al Gore možda pod svaku cijenu žele izbjeći izbornu kaznu povezanu s rizičnom kopnenom operacijom. Na posljetku, značaj će biti ključan za ono što će biti odlučeno. Znamo nešto o značaju g. Clintona. Što je s g. Goreom?"