US 27.V. IHT KOPNENE SNAGE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 27. V. 1999. Pripremite mogući kopneni rat, s Europom u vodstvu "Iako se taj raskol pobija, već je neko vrijeme jasno da Tony Blair shvaća potrebu pripremanja kopnenoga napada, dok je Bill Clinton odlučan u namjeri da ga izbjegne. Razmirica ne samo da ide u srce strateške rasprave o Kosovu, ona se sad počinje pojavljivati u mnogo široj raspravi o europskoj sigurnosti. Kosovo je još jednom pokazalo bolnu istinu: Europljani su puno preovisni o Sjedinjenim Državama u pitanju svoje sigurnosti. Sjedinjene Države omogućavaju nerazmjernu količinu vatrene moći kojom NATO raspolaže (tri četvrtine letjelica koje se trenutno upotrebljavaju) i tako imaju nerazmjeran utjecaj nad savezničkom strategijom. Pa ipak, Amerika nema iste interese u ishodu europskog rata kao ljudi koji žive u tom području. G. Clinton se u ovom ratu odlučio boriti prema načelu da sigurnost dolazi na prvo mjesto. U tom je smislu bio iznimno uspješan - nijedan pilot nije izgubljen u borbi. Taj pristup izbjegavanja rizika očit je ne samo u odbijanju da se obveže američka vojska već i u nedostatku ozbiljne zračne kampanje iz niskog leta, što bi omogućilo djelotvornije napadanje pravih meta. Tako savez ima vođu koji se ne usuđuje pitati što je potrebno za pobjedu, već samo što domaća politika može podnijeti. Ako ovaj skupi vojni pokušaj na visokom tehnološkoj razini propadne, predsjednik Clinton bit će osramoćen, a američki će ugled biti ozbiljno smanjen. No Europljani će najizravnije trpjeti posljedice. Nikakav retorički sjaj neće moći prikriti neuspjeh: stotine tisuća izbjeglica nasukanih u pograničnim logorima, previše uplašenih da bi se vratili kućama, dok stižu nove izbjeglice od srpske vlasti; Makedonija i Albanija koje stenju pod težinom novih odgovornosti; hrabra i neovisna vlada Crne Gore koja podliježe srpskom puču; zbunjene prijateljske vlade na Balkanu - te unutarnja kriza u NATO- u. Savez će biti oštećen, previše ustrašen za poduzimanje vojnih koraka, bez obzira na to kakvi će se sigurnosni izazovi razviti u budućnosti. (...) Previše se često pretpostavlja da kopnene operacije zahtijevaju američko vodstvo i punokrvni vojni napad. Pa ipak, od vremena kad se NATO prvi put prihvatio kosovskog problema prošle godine, upravo su Britanci i Francuzi uvijek imali pronicljivije shvaćanje važnosti kopnenih snaga za postizanje dugoročnog rješenja. Oni su već sad pokazali veću predanost, u snagama razmještenim u Makedoniji. Iz razočaranja američkim oklijevanjem, Tony Blair i Jacques Chirac složili su se potražiti načine da ojačaju neovisne obrambene mogućnosti Europe. Umjesto da pokušava uvjeriti g. Clintona da popusti o pitanju kopnene strategije, g. Blairu bi bolje bilo da s predsjednikom Chiracom i drugim europskim vođama radi na razvijanju vlastite. G. Blair je rekao da Slobodan Milošević ne bi smio imati pravo veta o pitanju kad će snage NATO-a ući na Kosovo. Ni predsjednik Clinton ne bi smio imati to pravo. Plan udvostručenja mirovnih snaga na oko 50.000, kao priznanje dodatnih zahtjeva koje će rat staviti na humanitarnu pomoć i obnovu Kosova, nije to pitanje učinio jasnijim. To nije dovoljno za onu vrstu skupih kampanja koje su povremeno pokrenute za kopneni napad - bila bi potrebna sila od 200.000 vojnika, primjerice, da se uđe u Srbiju iz Mađarske. To ne bi bilo ni pametno ni izvedivo. No sila od 50.000 vojnika u okviru je broja potrebnog za operaciju koja bi uključivala samo Kosovo, posebno pod pretpostavkom da je zračna kampanja smanjila djelotvornost srpskih postrojba. Predloženi američki kontigent iznosi nekih 7.500 vojnika. To je od velike političke važnosti, ali takve brojke ne mogu dati Sjedinjenim Državama vodeću ulogu, s obzirom na izbor trenutka ulaska tih snaga na Kosovo i način njihova ulaska. (...) Unutar NATO-a postoji konsenzus da uporaba kopnenih snaga u praksi znači pokret preko granica, sa stvaranjem stalno proširujućeg područja pod nadzorom saveza. U praksi, budući da se već nalaze na mjestu, to bi prvo uključivalo britanske i francuske vojnike, s njemačkim snagama koje bi vjerojatno bile više ograničene na eksplicitniju mirovnu ulogu. U pitanju je količina teške borbe koju bi to uključivalo. Kao zemlje koje predstavljaju prethodnicu, Britanija i Francuska imaju pravo tražiti da se njihove procjene rizika uzmu posebno ozbiljno. Jednom kad se teritorij zauzme, mogu se osnivati mjesne baze za operacije harriera i helikoptera i ulazak pojačanja. Čim bi se jugoslavenska vojska više pomicala prema napadačkoj sili, to bi se više izlagala zračnom napadu. Postupno, srpske bi se snage mogle gurnuti dovoljno natrag da se počnu stvarati prilike za povratak izbjeglica kućama. U takvu pothvatu postoje očiti rizici, uključujući ozbiljne žrtve među zapadnim vojnicima i mogućnost ohrabrivanja de facto podjele Kosova. Politički bi to zahtijevalo uvjeravanje Makedonaca i Grka, a da ne spominjemo Nijemce i Talijane, da je to najbolja od niza loših mogućnosti. Amerikanci se ne bi smjeli protiviti europskom preuzimanju svojih dužnosti i trebali bi im pružiti puni zračni zaklon (uključujući i helikoptere apache) koji je potreban. Ta operacija možda nije nužna, no što su pripreme uočljivije, to je vjerojatnije da će Beograd shvatiti da se više ne može samo nadati da će kampanja NATO-a postati žrtva svoje očite uzaludnosti", piše Lawrence Freedman, profesor ratnih studija na londonskom King's Colllegeu.