US WP 25.V. ŠTO JE NA STOLU?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 25. V. 1999. Što je na stolu? "S nedavnom Clintonovom objavom kako, glede Kosova, 'neće pristati ni na koje rješenje koje nije na stolu', tri stvari nisu u redu. Prva je da se njegove vlastite riječi s tim sukobljuju, druga je da njegovi pomoćnici to poriču, a treća - i sasvim sigurno najvažnija - da Slobodan Milošević u to ne vjeruje. Dokaz za posljednje svježa su izvješća o tome da je Srbija na Kosovo dovela pojačanja i da se 'etničko čišćenje' nastavlja. To nije odgovor čovjeka koji se boji nagomilavanja postrojba na njegovim granicama i, zauzvrat, omče koja bi se stavila oko njegovog vrata. Milošević jest zao, ali nije nepismen. Čitao je Clintonove prijašnje izjave. Ako i jest u nekoj opasnosti, onda je to sigurno od češkanja svoje glave. Jesu li kopnene snage izvan stola? Teško je reći. Predsjednik sada tvrdi da su na njemu jer su tu i oduvijek bile. No to nije istina. Njegove prijašnje izjave mu proturječe - "Naše vojnike ne namjeravam slati na Kosovo kako bi vodili rat", kazao je u ožujku - a isto je stajalo u izjavama, i javnim i privatnim, njegovih najviših pomoćnika. Npr., tek dan prije nego što je Clinton kazao kako su postrojbe na stolu, glasnogovornik njegova Vijeća sigurnosti, David Leavy, kazao je kako ni u kom slučaju nisu: nikakve postrojbe neće se boriti za prodor u Jugoslaviju. 'Odlučni smo u tome.' Zatim je progovorio Clinton i djelovalo je kao da je stol presložen. Je li se promijenila politika? Pitao sam Bijelu kuću. Ništa se nije promijenilo, rečeno mi je. Bio sam veoma određen: tvrdite li da ako na Kosovu ostane i jedan srbijanski snajper, a primirje nije ugovoreno, da na Kosovo neće ući američke postrojbe? Točno, kazao je. Nema srednjeg rješenja. Atmosfera je ili popustljiva ili nije. U kontaktima s novinarima u kojima su im se obraćali osobno, najbliži predsjednikovi pomoćnici tvrdili su isto: ne za kopnene snage. Neće sačinjavati niti planove za njih. Kada sam upitao što ima loše u planiranju, dobio sam tmurnu lekciju o skliskim padinama: 'Znam kako ući', kazao je izvor. 'Samo ne znam kako izići.' Kakva je, dakle, politika? Rečeno mi je da se ništa nije promijenilo. Ipak, visoki NATO-v dužnosnik mi je kazao da Savez neće čekati da se Milošević pojavi s rukama podignutim u zrak. Ući će kada jugoslavenska vojska više ne bude sposobna za pravu borbu. Kada sam istaknuo kako su u Bijeloj kući govorili drugačije, naglašeno je kako sam se sigurno zabunio. Nema manje važnog pitanja. Nesposobnost da se politika izrazi jasno odlika je administracije koja jednostavno nije sposobna misliti jasno i precizno oko toga što želi činiti na Kosovu - i pod koju cijenu. U početku su isključili primjenu kopnenih snaga - odlučno i nedvosmisleno. Bombardiranje je počelo polako i uz tako malo učinka da su Srbi nastavili izlaziti noći i tulumariti u predgrađu Beograda. Petljalo se oko početka rata, a izbjeglička katastrofa u nastajanju se pogoršala. 'Da smo posustali, rezultat bi bio moralna i strateška katastrofa', napisao je Clinton za nedjeljno izdanje New York Timesa. 'Kosovari bi postali narod bez domovine, koji žive u teškim uvjetima u jednoj od najsiromašnijih zemalja u Europi(...)' Je li taj čovjek izgubio razum? Upravo to se i dogodilo. Moglo se dogoditi kako god da se postupalo, no Clinton zasigurno zna da je njegova politika do sada samo pogoršala stvari. Nerealnost ovog članka jednaka je nerealnosti trenutne politike NATO-a kao i Predsjednikove volje da kaže što god je prikladno. Pokazao je malo čelništva i u oblikovanju javnog mnijenja i u vođenju NATO-a u rat. Jednoga dana govori jedno a drugoga drugo. Ako je Milošević zaključio da Clinton govori ono što je najlakše, tko ga može kriviti za to? To je, napokon, ukorijenjena mudrost i u samom Washingtonu. Nalazimo se u ratu. Ljude ubijaju. Užas, patnje, gubitak života i vlasništva nisu neko domaće pitanje, kao što je snižavanje poreza, koje je prikladno za Clintonov uobičajeni uglađeni govor. NATO treba smjer, a mi Amerikanci moramo znati što je uopće naša politika. Jedna stvar koja nije na stolu, čini se, jest iskrenost i odlučnost. Ako se bombardiranje pokaže neuspješnim, treba poslati postrojbe. Predsjednik to treba kazati - a zatim, zaboga, to i učiniti", piše Richard Cohen.