NJ 25.V SPIEGEL. - DIKTATURA BRZINE

NJEMAČKA SPIEGEL 25. V. 1999. Nježna diktatura brzine "Oko tjedan dana prije svršetka takozvanog procesa stoljeća protiv američkoga predsjednika Billa Clintona, gledao sam televizijskog voditelja Billa O'Reillyja iz Fox News Channel u tko zna kojem po redu razgovoru o toj temi. Opet je bilo uključeno pola tuceta senatora i zastupnika u kongresu, koji su strpljivo čekali u redu da Bill O'Reilly jednom ili drugom da riječ. 'Senatore', rekao je Bill O'Reilly odvažno dostojanstvenom sjedokosom gospodinu, 'objasnite nam, molim vas...imate 20 sekunda!' Neki nepristrani gledatelj ovog ili nekog drugog talkshowa, upitan tko u toj igri ima moć, ne bi oklijevao ni trenutka. Pogled na govor gestama, uz to i ton, udio sudionika u razgovoru - sve to zapravo dopušta samo jedan odgovor: voditelji, tobože oni koji pitaju i služe, suvereni su gospodari igre i uz to se kraljevski zabavljaju. Ne djeluju li pitani u usporedbi s voditeljem, poput likova u kazalištu lutaka, poput u svako doba zamjenjivih promatrača za stolom prave moći? Poslušno progutaju svoju rečenicu kad ih voditelj prekine, uljudno se smješkaju kad čuju da nisu odgovorili na njegovo pitanje. Na licu mjesta mijenjaju tijek svojih misli kad se voditelj rečenicom 'I must take a break!' vrati na pravi razlog uglednog skupa: prekid za promidžbenu poruku. 'Thank you, Senator, for hanging into that break!' čuje se još prije nego što su mogli do kraja izgovoriti svoju rečenicu, kako bi odmah potom bili energično otpušteni. 'Članovi društva profesionalnih novinara drže', rečeno je u 'Code of Ethics' američkog Society of Professional Journalists, 'da je javno prosvjećivanje pretpostavka za pravednost i temelj demokracije. Stoga je zadaća novinara da govore istinu i da jamče pošteno i potpuno izvještavanje o događajima i temama.' Mediji kao jamci živuće demokracije, kao psi čuvari protiv zloporabe i korupcije, kao glasnogovornici nijemih, kao četvrta sila koja tri ostale sile - vladu, zakonodavce i pravosuđe - svakodnevno podvrgava ispitu: za to su bili određeni. Baš je američka povijest bogata dojmljivim, često junačkim primjerima djelotvornosti te zadaće. Ona je - od početaka abolicijskog pokreta sve do vijetnamskoga rata, Watergatea i rata u bivšoj Jugoslaviji - stalno stvarala pojedine mitske borce koji jamče taj novinarski etos. No postoji opasnost da ta velika tradicija opstane još samo u zakucima. Nigdje u svijetu sloboda izvještavanja nije toliko pod pritiskom kao u zemlji koja je zajedno s Velikom Britanijom proizvela najdulju i štovanja dostojnu tradiciju te demokratske strasti. Ne radi se o tomu da je iznenada ponestalo novinarske sposobnosti. Američki novinari i dalje su među najboljima u svijetu. Stari se Code of Ethics u opijenosti ubrzanjem, kojoj su podređeni ponajprije vizualni mediji, jedva može održati. Vlada etika brzine. Tko prvi iziđe sa senzacionalnom pričom, u prednosti je i prisiljava sporije i temeljitije na reagiranje. Nisu sati i minute, nego sekunde presudne za pobjedu u utrci potiskivanja u stranu. Jedna je bivša urednica vijesti u CBS-u nedavno priznala da je bila ukorena jer je sa svojom pričom izišla za 2,7 sekunda kasnije od konkurencije. Zakon brzine izvrće ustaljene prioritete. Mišljenje i nagovještaji brži su od dokaza, prodavanost neke vijesti važnija je od njezine informacijske vrijednosti, skandalozna priča nadmašuje istraženo izvješće. Riječ je o nastanku nježne i vrlo zabavne diktature - u na izgled najboljoj slozi s općinstvom. Pobjeda turbo-novinarstva dakako nije, kako rado tvrde njegovi gurui, iznuđena tehnološkim napretkom. Ubrzani ritam kruženja vijesti nipošto ne mora značiti automatski gubitak kakvoće. Novi trend u prvom redu iz ne baš tako mladih vlasničkih odnosa, točnije, iz otkrića vlasnika medija, iskazuje da se s emisijama vijesti može zaraditi jako puno novca: samo ih treba prikladno drukčije opremiti. Skoro sve američke emisije vijesti - uz iznimku male i junačke Public TV - u vlasti su pet privatnih konkurencija koje operiraju širom svijeta: Time Warner, Disney/Cap Cities, Rupert Murdochs News Corporation i General Electric. Njihovi analitičari tržišta odavno su rekli da su emisije vijesti i magazini vijesti pored popratnih talkshowova, naročito prikladni kao okvir za promidžbu. Nisu samo jeftinije od puno skupljih igranih filmova ili često veselih sapunica. Začudno su se bez otpora, čini se, Amerikanci pomirili s time da njihove emisije vijesti predstavljaju još samo okvir velikim pripovijestima o McDonald'su, Kelogg'su, Visi, Audiju, Fordu, AT&T-u ili MCI-u. Sve veće korištenje emisija vijesti kao nositelja promidžbenih poruka, odavno je rezultat povratnog djelovanja na same vijesti. Sve više slijede zakone industrije zabave. Ne značenje neke vijesti nego gledanost odlučuje o izboru a i o prezentaciji. Odavno je već običaj da postaje umeću kratke ulomke vijesti kao promidžbeno sredstvo za glavnu emisiju u 'udarnom terminu' ili 'posebnu emisiju'. Za to su osobito prikladni šokantni spotovi od pet ili deset sekunda: kamerom uživo uhvaćen smrtonosni skok s 20. kata, iz helikoptera snimljena potjera za bjesomučnim vozačem, uživo snimljeno ubojstvo civila u nekoj afričkoj zemlji i bacanje njihovih tijela preko ograde mosta, smrtna nesreća na skijaškom takmičenju. Takvi spotovi često prolaze zaslonom do dvadeset puta dnevno, popraćeni glasom najave: 'More at six o'clock news.' Da emisije vijesti posljednje sekunde i samrtne muke ljudi rabe kao sredstvo primamljivanja i promidžbe, odavno je prihvaćeno. No mjerilo prođe ne utječe samo na izbor i radijus vijesti, nego i na dramaturgiju njihove prezentacije. Osobito se uspješnim pokazao onaj način pripovijedanja, koji veliku priču predstavlja kao osobnu dramu. Sadam Husein i američki predsjednik Bill Clinton, ta priča ispunjava sve uvjete velikog zapleta i obećava beskonačne nastavke. U nuždi se mogu prodati i potresi, katastrofalne poplave, pokolji, pod pretpostavkom da iz toga iskoči neka 'human-interest- story'. Događaji koji se ne mogu uskladiti s tom dramaturgijom, imaju loše karte. Što je prikladnije od priče o seksu i lažima u koju je upleten najmoćniji čovjek na svijetu? Slučajno sam stigao u SAD baš onoga dana kad je američka javnost saznala o najnovijem Predsjednikovu pogrješnom koraku s najviše posljedica. Razmjeri medijskog praćenja u Europi se uopće ne mogu zamisliti. Bilo je to bombardiranje koje je jedva ostavljalo prostora za druge vijesti. Pola tuceta postaja vijesti 24 je sata i cijelu godinu živjelo od 'the Story'. Nakon nekoliko je tjedana dakako došlo do tjesnaca u opskrbi sa svježim, još ne potrošenim svjedocima, stručnjacima i komentatorima. Nakon što su majka, odvjetnici, bliži i dalji srodnici Monike Levinsky pronađeni i pošto je od njih zatraženo da javno zauzmu stajalište, preslušavani su bliži i dalji stručnjaci - predstavnici crkve, školski kolege, bivši ljubavnici, psihijatri, predstavnice feministkinja, stručnjaci za seks. Monica Levinsky je - poslije princeze Diane - postala najpoznatijom ženom svijeta. Zbog najave dvosatnog interviewa na ABC-u 3. ožujka 1999., cijena reklamnog spota se upeterostručila: za 30 sekunda plaćalo se do 800 tisuća dolara. Unatoč fantastičnim mjerama sigurnosti na snimanju, jedan je dio snimke očito kopiran i izronio je ranije u jednom newyorškom dnevniku. Čak se otmjeni 'Washington Post' jednim objavljivanjem unaprijed, učinio zaslužnim za narod. Takvi prodajni uspjesi vizualnih medija dojmili su se tiskovnih medija - među njima i ozbiljnih. Tako se primjerice u tijeku histerije Levinsky moglo doživjeti da američki Predsjednik i bivši talijanski premijer Romano Prodi zajedno iziđu pred okupljeni tisak i da moraju odgovoriti na jedno pitanje o temi njihova susreta - bosanskoj krizi, Kosovu i euru. Pitanja novinara odnosila su se na držanje Predsjednika u aferi Levinsky. Prodiju nije preostalo drugo doli srdačno se smješkati cijeli sat. Puno drukčije nije prošao ni posjetitelj Vaclav Havel kojim će se povjesničari još baviti, kad nad Monikom Levinsky i njezinim lažnim vitezom Lancelotom odavno izraste trava. No ružna priča ima zapanjujuće dobar svršetak. Sada, nakon što je 'proces stoljeća' prošao bez bilo kakve presude, svi televizijski voditelji i komentatori znaju: mediji su pravili račun bez krčmara. Rezultate ispitivanja mišljenja tumačili su kobno jednostrano. Od početka je naime u anketama bila vidljiva zagonentna velika razlika. Nepoznato biće zvano američki građanin od početka svih ispitivanja mišljenja pokazalo je neskladno držanje. Općinstvo, koje je na početku svaku priču o donjem rublju iz Bijele kuće nagrađivalo željenom gledanošću, istodobno je jasno pokazalo kako ne želi da se njegovi legitimni voajeristički interesi pobrkaju s njegovim političkim interesima. Kad je američka javnost upitana je li zadovoljna Predsjednikovim radom, potvrdila je to pretežnom većinom i priskrbila Clintonu bajoslovnu stopu odobravanja. Tako u američkoj sagi o Nibelunzima uistinu postoji junak: općinstvo. Kulturnim kritičarima daje novu temu za konferencije: kako zapravo pojasniti da su američki građani medijski juriš na svoj razum izdržali bez štete? Možda mediji na posljetku ipak nisu tako važni kao što misle zajedno s kritičarima? Ipak su to - udruženi s upornim Clintonovim protivnicima iz kršćanske koalicije i desnog biračkog potencijala - doveli tako daleko da se stotinu američkih časnih senatora tri tjedna nadvijalo nad mrljom od sjemena na haljini Monike Levinsky. Vrijeme je da se stara pitanja postave iznova: tko nadzire nadziratelje? Političari se redovito moraju podvrći testu birača. Kakvom se testu podvrgavaju mediji? Zašto se novinari ne bune protiv rasprodaje njihovih načela? Nisu li među njima zadojeni 'psi čuvari demokracije' na najboljem putu da političarima silom nametnu teme koje bi se najbolje prodavale, kao javnu brigu? I nisu li kod tog adresata postigli sjajan uspjeh?" - pita Peter Schneider.