US 24.V.WP BOMBARDIRANJE NEKORISNO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 24. V. 1999. Nekorisno bombardiranje "'O čemu ćemo zapravo pregovarati?' pita se moj prijatelj. Bila je to njegova reakcija na nedavni uvodnik o Kosovu, u kojemu sam rekao da pregovori imaju više smisla od nastavka zračnog bombardiranja kao načina da se propasti stane na kraj", piše William Raspberry. "'Čini mi se', kaže Dennis Cuddy, 'da ćemo, s obzirom na ono što izbjeglice govore, morati etnički očistiti Srbe s dijela Kosova prije nego što će izbjeglice osjećati dovoljnu sigurnost da se vrate. Tako ćemo na kraju učiniti ono zbog čega smo bombardirali Miloševića. Po svoj prilici nježnije. Cuddyjeva izvrnuta opaska podcrtava još jednu pukotinu u sve većem lancu pukotina u srpskoj politici Amerike i NATO-a. Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook i američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright proteklih su nekoliko dana bili zaokupljeni prikrivanjem nekih neugodnijih pukotina. Primjerice, oni tvrde da navodne podjele među članicama NATO-a ne postoje - bez obzira na to što se Amerikanci trse odmaknuti od svoje početne politike neuvođenja kopnenih snaga dok se Nijemci, između ostalih, sve nepopustljivije protive uporabi kopnenih snaga. (...) Cook je novinarima izjavio da je Milošević 'utučen' i 'iznenađen' jer su saveznici uspjeli održati slogu duže od dva mjeseca. 'Ne vidim nikakvih znakova da će jugoslavenska vojska, pri sadašnjoj brzini iscrpljivanja, izdržati do kolovoza ili rujna', izjavio je on. Iscrpljenost? To zvuči kao da srpski vojnici imaju tako teške gubitke da se nikako ne mogu predugo održati. Oni već dezertiraju u gomili - i uzimaju svoje kamione sa sobom, govore nam. Možda je sve to istina, no dojam koji čovjek ovdje dobiva jest da naši ljudi ne mogu pronaći vojnike - barem ne one koji su više-manje dovršili etničko čišćenje koje je savezničko bombardiranje trebalo zaustaviti. Mi smo se dali na bombardiranje svega što se ikako može nazvati vojnom metom (kao i povremenog 'kolateralnog' veleposlanstva). A kad pronađemo prave vojnike, ispostavlja se, tragično, da se oni nalaze prilično blizu ljudima koje bismo trebali spasiti. Možemo optuživati Miloševića za iskorištavanje tih nevinih ljudi kao 'štitova', no to ne mijenja činjenicu da bombardiranje ima sve manje i manje smisla. Cook i Albright bi, naravno, mogli biti u pravu. Možda će Milošević popustiti, i to skoro. No druge se dvije mogućnosti čine jednako vjerojatnima. Prvo, činjenica da nam ponestaje meta koje se usuđujemo gađati mogla bi značiti da Milošević nikad nije imao manje razloga za popuštanje. Misli li itko da će on mahati bijelom zastavom da bi spriječio treće bombardiranje spremišta naboja ili kako bi nas spriječio da dignemo u zrak most trećerazredne važnosti nad nekom beznačajnom rijekom? Zatim je tu ova užasna mogućnost: on će odlučiti odustati od Kosova, no prvo će u području posijati pješačke mine. On možda neće biti kadar zauzeti teritorij, no to neće moći ni albanski povratnici. To ne bi čak bila ni Pirova pobjeda; etničko čišćenje sjajno bi uspjelo. Koliko još razloga trebamo da pokušamo ovu stvar gurnuti u smjeru pregovora? No, kao što Cuddy inzistira, o čemu mi zapravo pregovaramo? Krugovi interesa NATO-a i Jugoslavije zapravo se donekle preklapaju. Sumnjam da bombardiranjem možemo Miloševića natjerati na poslušnost - nije li već dokazao da je spreman žrtvovati svoju zemlju ako to znači osobni opstanak na vlasti? No on bi sigurno radije da bombardiranje prestane. Mi bismo ga, naravno, željeli zaustaviti. To je jedno područje zajedničkog interesa. Govorimo da nas brine sigurnost Albanaca u povratku na Kosovo. Zar Milošević ne bi mogao biti zabrinut za sigurnost kosovskih Srba kad se Albanci vrate? On se još opire zamisli o mirotvorcima NATO-a - to mu izgleda kao okupacijska vojska - na Kosovu. No što je s UN-ovim snagama s ruskim kontingentom? (...) Nisu pregovori postali nekorisni. Bombardiranje je postalo takvo."