ES 12.V. EL PAIS TREBA PRUŽITI ODSTUP

ŠPANJOLSKA EL PAIS 12. V. 1999. Lažne alternative za Kosovo "Kad je prije mjesec dana NATO započeo bombardiranje Srbije, njegovi su vođe objašnjavali da je riječ o akciji s humanitarnim ciljevima. A sada smo svjedoci velike humanitarne katastrofe. Što se dogodilo u odnosu oružanog sredstva i političkoga cilja? NATO-vo je razmišljanje ovakvo: cilj bombardiranja je očuvanje sigurnosti kosovskih Albanaca kako ne bi bili podvrgnuti etničkome čišćenju, a napadi su nužni za prisiljavanje srpske vlade da se vrati pregovaračkome stolu. Ali sve do sada jedini je rezultat to da srpski Predsjednik nije popustio, a iskorištavanjem odlaska 1.400 OESS-ovih promatrača, igra na dvije karte: protjeruje Albance i stvara kaos u regiji. I dok NATO bombardira, Milošević preoblikuje etničku geografiju Kosova i Balkana. Zna da se Zapad najviše boji: a) velikog izbjegličkog vala, b) proširivanja rata na Balkanu, c) gubitka svojih vojnika na terenu. Zbog toga na krstareće rakete odgovara proganjanjem desetaka tisuća ljudi s Kosova, destabilizira Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru te sije protupješačke mine. Zbog takve njegove reakcije, sada se sve rasprave vode o pitanju treba li nastaviti zračnu ofenzivu ili započeti kopnenu operaciju. No, prije upuštanja u tu strastvenu polemiku, treba pogledati koji su konačni ciljevi. A to je najvažniji zadatak, osobito ako se uzmu u obzir veliki valovi kosovskih izbjeglica, uništavanje Srbije, jačanje mržnje između Srba i Albanaca i opasnosti od širenja rata. A da i ne pričamo o pogoršanju odnosa Zapada i Rusije, a sada i Kine. Takva se situacija, poslije šest stoljeća napetosti i više od deset godina srpske represije i nesretnog djelovanja zapadne diplomacije, ne može riješiti postavljanjem alternativnih mogućnosti u obliku krstarećih raketa ili povorka kopnene vojske. Dvojba se mora drugačije postaviti, između uporabe sile i djelovanja diplomacije, iako je već počinjena pogreška pri pokretanju besmislenoga rata. Ako se služimo teorijom pravednoga rata, pri uporabi sile sa svrhom postizanja pravde, mora se, među ostalim, poštovati i načelo razmjernosti sredstva i cilja. Osim toga, sredstva moraju biti ona koja su nužna, ali i dovoljna. A rezultat mora donijeti korist onima u čije se ime upotrebljava sila. Osim toga, to mora biti djelovanje koje će svi jednako vrjednovati. Možda je uporaba sile opravdana, ali ako je rezultat sasvim suprotan onome koji je trebao biti postignut, onda NATO ne može stalno tvrditi da ofenziva dobro napreduje, a intelektualci poput Susan Sontag (El Pais od 24. travnja 1999.) ne smiju nas optuživati da nismo na strani kosovskih Albanaca zato što smo protiv vojne opcije. Interveniranje kopnenim snagama, što zagovaraju mnogi salonski stratezi, znači da NATO mora još više uništavati iz zraka i gospodarski gušiti i režim i civilno pučanstvo. Možda je većina Srba u zabludi, ali je ipak previše arogantno to što ih NATO samo zato bombardira i brka vladu i njezine oružane snage. Kod ovoga uništavanja i humanitarne katastrofe, NATO-va je strategija pogrješna, nehajna, nemoralna i vrlo daleko od toga da bude način za postizanje humanitarnih ciljeva. Osim toga, invazija kopnenim snagama mora imati neki cilj. Na primjer, pokušaj zauzimanja Kosova ili dijela te pokrajine, njezina izoliranja od ostatka Srbije, povratak prognanika ili barem dijela njih i prisiljavanje Miloševića da im da status autonomije. To će mnoge Srbe i zapadnjake stajati života, a možda će trajati i mjesecima. Ako se preuzima opasnost, mora se znati što dolazi poslije moguće pobjede: postojanje jake zaštite za jedan ili dva milijuna ljudi na neodređeno vrijeme, organiziranje povratka prognanika, razoružavanje OVK-a koji će poželjeti zlorabiti pobjedu i zaštita srpske manjine na Kosovu. A kakav će biti pravni okvir? Autonomija kosovskih Albanaca nametnuta silom nikada ne bi bila sigurna. A nejasna ideja stvaranja kolonijalnog protektorata nije stvar koja se može riješiti za 30 dana i poslije toga otići kući. Mora se razmišljati o desetljećima i o fondovima za obnovu. Hoće li međunarodna zajednica jamčiti za neovisnost Kosova? Hoće li morati objasniti Palestincima zašto postavljamo toliko uvjeta za stvaranje njihove države, a Kurdima zašto ne napadamo tursku vojsku dok provodi svoje cikličke ofenzive protiv njih? Druga bi mogućnost bila zauzimanje dijela Srbije s ciljem destabiliziranja i ponižavanja Miloševića i iznuđivanja njegova pada, jednako kao što se već deset godina čeka da padne Sadam Husein. A poruke u tom smislu vrlo su nejasne. Zapad previše očekuje od ovoga rata, a neke mu stvari nisu jasne. Želi osloboditi Kosovo, a ne zna što će poslije, želi zaštititi kosovske Albance ali nastoji primiti što je moguće manje izbjeglica, i želi srušiti Miloševića, a ne postoji nikakva alternativa za njega. Nužno je promijeniti vojnu strategiju i nastaviti diplomatsko djelovanje u UN-u, OESS-u, uz pomoć Rusije i neutralnih europskih država te pripremiti rad stalne regionalne konferencije uz gospodarske poticaje sa svih strana. Milošević može izdržati, ali od ovoga trenutka, kao svaki opasni neprijatelj okružen civilima, mora imati nekakav izlaz kako ne bi morao žrtvovati svoj narod. Treba ostaviti neka vrata otvorenima za buduću pomirbu Srba i ostatka Balkana. Osjećaju se napadnutima sa svih strana, a u ratu su osjećaji jednako važni kao i stvarnost. Vlade koje su se u posljednjih nekoliko godina potrudile da UN zamijene NATO-om sve do ovoga 'strateškog koncepta', trebale bi shvatiti da se UN-u opet mora ostaviti važna uloga. I NATO-u treba neki izlaz. I nužna diskrecija, kako bi održao kredibilitet pri svojem 50. rođendanu, a države koje su njegove članice moraju ubrzati ili izravno ponuditi pregovore prije nego dva milijuna kosovskih Albanaca bude raspršeno po svijetu i prije nego Milošević počini samoubojstvo između Prištine i Beograda zajedno s dijelom srpskoga društva", piše Mariano Aguirre, direktor Istraživačkoga centra za mir.