US LAT 2.V.BEZ SAVEZNIKA I NOVCA

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 2. V. 1999. Miloševićevi novčani jadi "Dok NATO promišlja o uvođenju kopnenih snaga na Kosovo, sve su glasnije zamjerke takvoj dramatičnoj eskalaciji. Kritici vjeruju da bi kopnena opcija stavila NATO u bezizlazn položaj, s mogućnošću produženog uključenja koje završava u slomu poput vijetnamskog. Jesu li možda kritici u pravu? Bi li zemlja poput Jugoslavije mogla financirati veći ratni napor? Kako je Beograd uopće u stanju financirati svoju sadašnju kampanju na Kosovu? Da bi kritici bili u pravu, Jugoslavija bi morala uspjeti na tri područja. Morala bi naći financijska i logistička sredstva za održavanje produženog ratnog napora. Morala bi održavati visok stupanj građanskog i vojnog morala i borbene izvedbe u bitci protiv tehnološki superiornijih snaga. Posljednje, no ne i najmanje važno, Jugoslavija bi morala osigurati političku i materijalnu potporu velikog međunarodnog igrača poput Rusije. Oni sumnjičavi prema izgledima u slučaju kopnenog rata često pretpostavljaju da će se jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević nastaviti financijski provlačiti, upravo kao što je činio za sukoba u Bosni i Hrvatskoj, i kao što danas čini na Kosovu. No nekoliko čimbenika baca ozbiljnu sumnju na gospodarsku i financijsku sposobnost Jugoslavije da vodi rat širokih razmjera. Sadašnja financijska situacija u zemlji daleko je lošija nego za prethodnih sukoba. Dva glavna Miloševićeva izvora financiranja - doznake Srba koji rade u zapadnoj Europi i prihodi brojnih jugoslavenskih kompanija koje djeluju u Rusiji - presušuju. Prihodi od dijaspore, procjenjeni na više od 180 milijuna dolara godišnje, opadaju jer vlada više ne dopušta rođacima tih radnika slobodan pristup njihovim deviznim računima. Prihod od kompanija u Rusiji, koje osobno nadzire Miloševićev stariji brat Borislav Milošević, jugoslavenski veleposlanik u Moskvi, stisnuli su se zajedno s ruskim gospodarstvom. Jugoslavenski izvoz, još jedan izvor čvrste valute, strmoglavo je opao. Ono što je ostalo jest de facto pljačka sve tanjih resursa stanovništva. Posljednjih mjeseci smanjene su plaće i mirovine, koje su se ionako neredovito isplaćivale, devizni su računi blokirani i nametnuti su novi porezni nameti. S jugoslavenskom civilnom industrijom u neredu, kao rezultat bombaške kampanje NATO-a, nekad produktivanim poljoprivrednim sektorom na rubu propasti, prepolovljenim ukupnim proizvodom, i stopama siromaštva i nezaposlenosti većim od 50%, Miloševićeva sposobnost da iz svog osiromašenog puka istisne dodatna sredstva ograničena je. Nadalje, međunarodno okruženje u kojem Milošević danas djeluje dramatično se promijenilo, na njegovu štetu. Za rata u Bosni, Jugoslavija je bila u stanju zaobići UN-ov embargo masovnim krijumčarenjem iz susjedne Bugarske, Rumunjske i Makedonije, kojima su tad vladali neosocijalistički režimi koji su simpatizirali Miloševića. Kriminalne bande povezane s bugarskim poretkom, primjerice, krijumčarile su naftu, oružja i drugu robu. Svim trima zemljama sad vladaju demokratski izabrane vlade koje teže priključenju NATO-u i EU. Na posljetku, čovjek mora voditi računa o prirodi i trošku sadašnjih jugoslavenskih operacija na Kosovu. Postrojbe koje se tamo upotrebljavaju uglavnom su sastavljene od paravojnih ubojica i lokalne policije. Oni se ističu u ubojstvima, silovanjima i pljački nenaoružanih civila. Ništa od toga ne stoji mnogo novca. Često se kaže da su Srbi ujedinjeni iza Miloševića kao nikad prije i spremni slijediti njegovo vodstvo u 'obrani domovine'. U skladu s tim, jugoslavenska bi vojska pružila žestok otpor te, u najmanju ruku, nanijela neprihvatljive gubitke snagama NATO-a, bez obzira na financijsko stanje u zemlji. Većina je Srba zaista bijesna zbog bombaške kampanje. Nezadovoljstvo Zapadom, međutim, teško da se pretvara u bezuvjetno prihvaćanje Miloševića, kojega mnogi Srbi smatraju okrutnim diktatorom i stvarnim razlogom za dobar dio njihove bijede. To je očito ne samo u Crnoj Gori, gdje većina podupire antimiloševićevu demokratsku vladu. To je također moguće otkriti u samoj Srbiji, gdje Miloševićeva vlada sve više utječe sve oštrijim metodama, uključujući i ubojstvo, da uguši i uništi neovisne medije i organizacije kritične prema njegovoj vlasti. Prošloga je tjedna jugoslavenski zamjenik premijera Vuk Drašković otpušten nakon što je zaprijetio uličnim demonstracijama protiv Miloševića. Jugoslavenska je vojska sad u rukama Miloševićevih lojalista, nakon što je diktator smijenio doslovno čitav vojni vrh prošle godine. No teško da je to fino ugođen borbeni stroj. Njegova oprema bar jedan naraštaj zaostaje za opremom NATO-a. Budući da je bombaška kampanja umanjila linije opskrbe i komunikacija, Srbi će iskusiti probleme u zapovjedništvu i nadzoru. Kad se NATO složi kako nametnuti naftni embargo Jugoslaviji, znatno će se povećati pritisak na vojne resurse. (...) Hoće li Rusija, motivirana etničkim i vjerskim vezama sa Srbima, intervenirati da spasi Miloševića? Sve otkad je Katarina Velika prisilila Turke krajem 18. stoljeća da priznaju Rusiju kao zaštitnika sultanovih pravoslavnih podanika (uključujući Srbe), ruska je politika bila određena jedino ruskim imperijalističkim interesima. Češće da nego ne, nacionalni interesi Srba i drugih trpjeli su u skladu s tim. Ta je tradicija nastavljena tijekom sovjetskoga razdoblja i gotovo pola stoljeća nakon Drugoga svjetskog rata kad su odnosi između komunističke Jugoslavije, u kojoj su dominirali Srbi, i komunističke Rusije bili neprijateljski. Vrištava retorika koja sad stiže iz Moskve uvelike je glas povrijeđenoga međunarodnog ponosa te komunista i nacionalista koji žele iskoristiti situaciju za političke dobitke. Kremlj je prilično svjestan da bez zapadne potpore vjerojatno neće nastaviti primati pomoć Svjetske banke i MMF-a. Unatoč svojoj retorici, Rusija je bila iznimno nespremna upustiti se u sukob. U tomu Moskva odražava rusko javno mnijenje. Nedavna ispitivanja pokazuju da se 76% Rusa suprotstavlja uključenju na Kosovu, dok ih je samo 3% sklono vojnom sukobu s NATO-om. Ono što je mnogo vjerojatnije da će Rusija učiniti jest izvući neku vrst isplate za svoj pristanak na politiku NATO-a, vjerojatno u obliku nastavljene američke i zapadne potpore za pomoć od međunarodnih financijskih ustanova. (...) Istina, rezultati petotjedne bombaške kampanje pokazuju da Miloševićeve oružane snage na Kosovu zadržavaju sposobnost da se odupru napadačkoj vojsci. No one se tek trebaju suočiti s vrstom vojnog i financijskog testa koji bi napad NATO-a značio", zaključuje Alex Alexiev.