FR-LE MONDE 2.5.RAT U SRJ

FRANCUSKA LE MONDE 2. V. 1999. Pitanja o ratu "Šest tjedana nakon početka operacije 'Saveznička snaga', s razlogom se možemo zapitati o uzrocima koji su doveli do sadašnjega dvostrukog škripca. Ne zavaravajmo se: iako je Slobodan Milošević u jednom škripcu, on je postigao svoje ciljeve na Kosovu, dok NATO, za sada, nije ispunio svoje političke i humanitarne zadaće. Neka su od ovdje postavljenih pitanja retrospektivna, više zbog brige da se ubuduće ne bi opetovale pogrješke iz prošlosti nego zbog sklonosti naknadnom kritiziranju. 1. Kako protumačiti nepostojanje alternativne strategije u slučaju da Milošević nakon nekoliko dana bombardiranja ne pristane na sporazum iz Rambouilleta, što se brzo potvrdilo? Izjave na temu 'to je pitanje dana, a ne tjedana' u početku nisu nedostajale. Isto tako, način na koji se raspravljalo o pitanjima kao što je naftni embargo, vrlo dobro pokazuje da sukob nije trebao trajati dugo. Da prilike nisu ozbiljne, bilo bi gotovo smiješno utvrditi da se tek sada govori o zabrani sudjelovanja srpskih momčadi na međunarodnim športskim natjecanjima. Zapravo, nije bilo 'plana B' u slučaju nepotpisivanja. Neki bi mogli posumnjati u legitimnost pitanja koje polazi od načela da je opasnost od neuspjeha trebalo uključiti u naše planove, što bi bilo defetistički. No nada da će Milošević brzo potpisati bila je samo nada i bilo bi nepromišljeno na njoj temeljiti čitavu našu strategiju. Drugim riječima, pitanje traži odgovor, to više što je još aktualno: htjeli bismo biti sigurni da su naše države dobro razmislile o 'planu B' koji će biti politički prihvatljiv ako zračni napadi ne izazovu željene političke posljedice u vremenu koje se podudara s promjenom humanitarnih prilika na Kosovu. 2. Je li bilo predviđeno etničko čišćenje velikih razmjera u početku bombardiranja? Ako je odgovor potvrdan, kako opravdati sporost NATO-vih operacija u usporedbi s ritmom koji im je dan nakon mjesec dana, poslije washingtonskog susreta na vrhu? Kako također opravdati odlučno odbijanje naših zemalja da, dok je to još moglo imati utjecaja, zaprijete Miloševiću priznanjem Kosova i dopremom oružja? Jačanje etničkog čišćenja moglo se predvidjeti nakon višegodišnjeg srpskog nasilja na tome području. Iako je protjerivanje pučanstva na Kosovu bilo veće nego u Bosni, razlika je više u razmjerima nego u načinu. Napokon, budući da sada znamo za plan 'Potkovu' i njegovu provedbu (recimo usput da je bio predviđen neovisno o zračnim napadima), kakve zaključke možemo iz njega izvući kada je riječ o sudbini osamsto tisuća ljudi bez doma koji tjednima lutaju Kosovom, a možda i mjesecima, kako se sada predviđa? 3. Zašto tolika sramežljivost u pogledu naoružavanja i pomoći OVK- u? OVK nije dječji zbor. No iskustvo iz Bosne naučilo nas je da, želimo li da se stvori odnos snaga, gdjekad s vragom moramo večerati: bi li bez potajnog naoružavanja, uglavnom iz Amerike, hrvatske vojske, s jedne strane, i muslimanskih snaga u Bosni, s druge, NATO-vo posredovanje u ljeto 1995. bilo dovoljno da dovede Srbe za pregovarački stol u Daytonu? Pitanje nije isključivo retrospektivno: čak i oslabljen progonom pučanstva, dobro naoružan OVK mogao bi zagorčiti život srpskim snagama koje su uz to izložene zračnim napadima. 4. U kojim su uvjetima utvrđena pravila sigurnosti koja na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnost za savezničke letače? Sasvim je normalno da se vojnici Saveza ne trebaju izlagati nepotrebnim i prevelikim opasnostima. No pravilo koje kaže da se NATO-vi zrakoplovi ne smiju približiti cilju više od 15.000 stopa, neobično je. Zbog tako smanjene mogućnosti identifikacije ciljeva, raste rizik od 'sporednih gubitaka', tj. nedužnih žrtava. Iz istoga razloga, zrakoplovi se često prazne torbe vraćaju u svoje baze: to bolje za civile; to gore za uspjeh pothvata. Napokon, zbog toga jugoslavenski bojni helikopteri i zrakoplovi 'Jastreb' mogu djelovati na malim visinama. (...) 5. Na koncu, kako opravdati izuzetnu suzdržanost Saveza kada je riječ o pripremi kopnene operacije? Izbor riječi ovdje ja jako važan, budući da se postavljeno pitanje ne podudara s pitanjem o uputnosti kopnene operacije. Unatoč naporima g. Blaira, moramo ustvrditi da Savez odustaje od kopnenoga djelovanja iz različitih razloga: slabosti nekih savezničkih vlada (Njemačka, Francuska, Italija); straha da ne izgubi potporu javnosti koju imaju sadašnje operacije; nepostojanja odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a; straha od vojnih i civilnih gubitaka; posljedica za odnose s Rusijom itd. (...)", kaže Francois Heisbourg, predsjednik Centra za sigurnosnu politiku iz Ženeve.