IT AVVENIRE 28.IV. PRECJENJIVANJE SRBA

ITALIJA AVVENIRE 28. IV. 1999. Precijeniti Srbe kulturalna je pogreška "Možda je prerano nadati se. Prerano je da bi se moglo reći da Milošević počinje popuštati. (...) Ako nade i popuštanja budu potvrđeni, morat će se opet razmotriti neka često ponavljana uvjerenja tijekom ovoga NATO-va rata protiv Srbije. Prvo je da zračni napadi, bez krvavog kopnenog napada, neće biti dovoljni da slome Miloševića. To je vrijedilo za Njemačku 1944., koja je utrostručila svoju vojnu i industrijsku proizvodnju pod najsurovijim bombardiranjima u povijesti, ali Srbija nema proizvodnje koju bi mogla utrostručiti. Mala komunistička zemlja, dakle zaostala, ni prije nije prozvodila ništa pristojno. Osim toga, ovo nije rat dvadesetog stoljeća. Sviđalo se to nekome ili ne, ovo je rat dvadeset i prvog stoljeća, tek izvansudsko 'kažnjavanje' zastarjeloga tirančića koji vlada zemljom zatrovanom starim mitovima, zato što se usudio ponašati se na način koji međunarodna zajednica smatra odvratnim. Milošević bi želio NATO uvući u kopneni napad, nadajući se da će tako smanjiti tehnološke razlike i prisiliti ga na sukob od prije pola stoljeća. To je razlog zbog kojega svojim topovima puca po Albaniji. No, neće biti nikakvoga kopnenog napada. Najviše što se može dogoditi jesu napadi helikoptera 'Apache' i projektila zemlja-zemlja u dubini zaposjednutog Kosova kako bi se uništio moral postrojba. I tu je potrebno novo razmatranje, u vezi sa Srbima koji su opisivani kao nepopustljivi borci. Godine 1916. cijela je srpska vojska, razbijena nakon prvog ozbiljnog sraza s Austrijancima, pobjegla sve do Jadrana, a spasili su je talijanski brodovi. U ovih devet godina rata koji su izazvali, Srbi su se uvijek povlačili pred odlučnim oružanim snagama. Slovencima je 1991. bilo dovoljno da sruše dva helikoptera i pogode nekoliko tenkova da srpske majke zatraže povlačenje jugoslavenske vojske. Godine 1994., kad su Hrvati (koje je uvježbao i naoružao SAD) bili kadri poduzeti prvi ravnopravan napad na Srbe, ponovno su zauzeli krajinu uz desetak žrtava, i to uglavnom zbog mina, a Srbi su odmah pobjegli s toga teritorija koji su proglasili 'svetim'. U Sarajevu, nakon tri godine držanja nenaoružanoga grada u okruženju, bio je dovoljan poneki dobro usmjeren NATO-ov napad da ih natjera da odstupe. Koljači žena i djece, zatvorski tipovi koji čine čuda topovima gađajući zaseoke, nisu i ne mogu biti dobri vojnici pred naoružanim neprijateljem. Dakle, sve do sada dopustili smo, u određenoj mjeri, da budemo zavedeni mitom o njihovu junaštvu koji oni sami objavljuju u svakoj prigodi. Na isti način, reviziji se treba podvrći drugi mit koji teško umire: kobna sposobnost Balkana da izazove goleme sukobe. Srbi đake službeno poučavaju, smatrajući to svojom zaslugom, da je Srbija izazvala Prvi svjetski rat (...). To je kompleks, dobro je podsjetiti se, povijesne inferiornosti: nesposobni smo graditi, a mi se, kao nacija, hvalimo time što znamo zapaliti Balkan, seizmički aktivno područje Europe. No, ni taj mit nema nekog realnog prostora za svoje ostvarivanje.(...) Sve u svemu, u povijesti se stvari mijenjaju. Nismo osuđeni na njihovo vječno vraćanje, a Srbija je počinila tu pogrješku, i to je možda korijen njezine okrutne sljepoće i njezine propasti. Ali i mi, bojim se, moramo to početi učiti", piše Maurizio Blondet.