IT-krize IT REPUBBLICA 20.IV.-ARGUMENTI PROTIV ITALIJALA REPUBBLICA20. IV. 1999.Đavo Milošević"Milošević je đavo: u tome se svi slažu, osim, možda, austrijskoga pisca Petera Handkea, koji je upravo vratio nagradu Buechner koju mu je
dodijelila njemačka akademija, i koji se odrekao Katoličke crkve (kojoj kaže da pripada) jer se Papa nije odlučio među zaraćenim stranama. Milošević je, dakle, đavo, čak i u očima onih koji se protive bombardiranjima i prigovaraju radi američke dominacije nad NATO-om i europske 'servilnosti'.Teškoće nastupaju kad se počinje raditi o različitim metodama koje treba upotrijebiti da bi se istjerao taj đavo.(...)Još od početka sukoba mogao sam se uvjeriti da ljudi koji su najuvjereniji u svoju racionalnost nisu vođeni idejama, nego osjećajima ili mitovima. Istina koja je već odavno otkrivena? Nedvojbeno, no uvijek je dobro utvrditi mudrost nacije pomoću laboratorijskog iskustva. Trebam doći do još jednog zaključka kojega upućujem samome sebi, kao u 'intimnim bilješkama': ako najstrastveniji toliko dižu glas, zašto trebaju skrivati neke istine. Primjerice, jedan čuveni polemičar, ljutio se, ne bez
ITALIJA
LA REPUBBLICA
20. IV. 1999.
Đavo Milošević
"Milošević je đavo: u tome se svi slažu, osim, možda, austrijskoga
pisca Petera Handkea, koji je upravo vratio nagradu Buechner koju
mu je dodijelila njemačka akademija, i koji se odrekao Katoličke
crkve (kojoj kaže da pripada) jer se Papa nije odlučio među
zaraćenim stranama. Milošević je, dakle, đavo, čak i u očima onih
koji se protive bombardiranjima i prigovaraju radi američke
dominacije nad NATO-om i europske 'servilnosti'.
Teškoće nastupaju kad se počinje raditi o različitim metodama koje
treba upotrijebiti da bi se istjerao taj đavo.(...)
Još od početka sukoba mogao sam se uvjeriti da ljudi koji su
najuvjereniji u svoju racionalnost nisu vođeni idejama, nego
osjećajima ili mitovima. Istina koja je već odavno otkrivena?
Nedvojbeno, no uvijek je dobro utvrditi mudrost nacije pomoću
laboratorijskog iskustva. Trebam doći do još jednog zaključka
kojega upućujem samome sebi, kao u 'intimnim bilješkama': ako
najstrastveniji toliko dižu glas, zašto trebaju skrivati neke
istine. Primjerice, jedan čuveni polemičar, ljutio se, ne bez
talenta, protiv podložničkog ponašanja nekih velikih mislilaca
prema Sjedinjenim Državama. Pitao sam ga: 'Vi se protivite
bombardiranjima?'. Odgovorio je da je riječ o drugom problemu. Ma,
vidi ti to!
Koji je onda problem?(...)
Zanimljivo je kako je problem uvijek drugdje. Zapravo se pita gdje
bi mogao biti, ako ne tamo gdje ga se želi staviti, prema potrebama,
koje se mogu mijenjati svaki dan.(...)
Kao što je poznato, Pariz je jednim dijelom postao arapsko-
muslimanska prijestolnica, gdje je lako susresti razne istaknute
ličnosti. Sada je tišina potpuna.
Pozvao sam jednog pisca s Bliskoga istoka, koji živi u Parizu, koji
mi je povjerio da se našao u neprilici. Ti Amerikanci, bez daljega
demonski, sada su stekli naviku da kreću u pomoć muslimanskom
Kosovu! 'Namučili smo se', kaže, 'da izgradimo jedan
progresistički identitet protivan Sjedinjenim Državama i odjednom
smo se našli u zamci'. Ali Kosovari pate? Odgovor: da, sigurno. I
ako se spase, neće li to biti dijelom zahvaljujući Sjedinjenim
Državama? Odgovor: u određenom smislu, činilo bi se tako. Dakle?
Onda treba onemogućiti smicalice povijesti. Ne popustiti pred
stjecajem okolnosti i ne poduprijeti imperijalizam. U redu, a
Europa? Odgovor: to je samo provincija američkog imperija, i kako
god bilo danas 'nije problem u tome'.
Na drugim sam mjestima izrazio svoje osobno stajalište o toj 'lošoj
i toj pravednoj borbi'. I prijavio sam prije svega njezinu
nepripremljenost, brzoplete metode, a da međutim nisam osporio
apsolutnu dužnost Europe da se bori protiv jugoslavensko-
staljinističkih barbarstava unutar njezina novog prostora. No ne
vidim zašto neki građanin, i ponajprije neki intelektualac, ne bi u
prvom redu trebao ostati slobodnog duha, i da može kazati ono što
vidi, kako to vidi.(...)", piše Jean Daniel.