IT IL MANIFESTO 14.IV.-INTERESI SAD

ITALIJA IL MANIFESTO 14. IV. 1999. Uprljani crnim zlatom "Što je cilj Sjedinjenih Država i Velike Britanije u tragičnoj kockarskoj igri koja prijeti svakoj prethodnoj ravnoteži u velikoj europskoj regiji? Zašto su druge zemlje ušle u tu igru koja je već prekinula devet godina složenih, ali progresivnih rezultata u traženju novih međunarodnih mirnih ustroja? Koje je veza između rata u Iraku i rata u Srbiji?(...) Potrebno je podsjetiti na nekoliko točaka prije no što se iznese objašnjenje. 1)sadašnju i strukturu i potencijale opskrbe energetskim resursima prirodnog plina i nafte u balkanskom, srednjoeuropskom i jadranskom području. 2)škripac koji se stvorio u kavkasko-kaspijsko-iranskom naftnom području. 3)izmišljotinu o balkanskom području kao 'perifernom' spram više ili manje ključnih interesa Sjedinjenih Država. 4)razlog koji je naveo europske zemlje NATO-a da uđu u sukob. 1. Zemljovid napravljenih naftovoda i plinovoda, onih koji se grade i onih koji su zacrtani, pokazuje nam ponajprije golemu pupčanu vezu, sačinjenu od više pravaca, koja povezuje zapadnu kontinentalnu Europu s plinom i naftom ruskih nalazišta, pridružujući se onoj koja ide iz Sjevernog mora gdje dominantan položaj imaju Velika Britanija i Norveška. Resursi bivše sovjetske središnje Azije, kavkasko-kaspijske, na razne su načine već povezani s ruskom i ukrajinskom mrežom. Ova posljednja povezana je s istočnoeuropskim područjem preko Slovačke i Mađarske, a s balkanskim područjem preko zapadne obale Crnoga mora (Moldavija i Rumunjska) vezama koje idu preko Bugarske i Grčke. Ne iz obližnje Rumunjske, nego iz Mađarske, međutim, kreću energetske veze (danas djelomice izvan uporabe) koje povezuju rusko-ukrajinsku mrežu sa Srbijom, a nju pak s Bosnom (ili točnije samo sa Sarajevom) na jugozapadu, i s Hrvatskom na istok do luke Omišalj, na otoku Krku, blizu Rijeke. Osim toga, mreža veza, i za plin i za naftu, međusobno povezuje Mađarsku, Slovačku, Češku, Austriju, Švicarsku i Sloveniju (s terminalom u Kopru), i s dva velika plinovoda koja prolaze Italijom, koji prenose talijanske i sjevernoafričke resurse. Balkanski zalogaj Za balkansku regiju u biti se radi o mreži koja danas velikim dijelom ovisi o onoj rusko-ukrajinskoj i nema prave veze istok- zapad: stoga se tu nalazi golemi i unosan 'balkanski' potencijal veza istok-zapad (odnosno, Kaspijsko područje-Kavkaz-Crno more- Jadransko more). Takve veze bi mogle dovesti energetsko zlato s Kaspijskog područja i Kavkaza izravno u središnje i južno balkansko područje i južnu Europu preko Crnoga mora, Rumunjske-Srbije (dovoljna je jedna kratka spona, za koju već postoje nacrti) i Hrvatske, ili preko Bugarske, Makedonije, Kosova/Albanije (od luka Varne i Bourgosa u Bugarskoj do Drača i Vlore u Albaniji), uz možebitne zamjene i veze s južnom talijanskom mrežom plinovoda. (...) U slučaju izravnog povezivanja kavkasko-kaspijskih resursa s Balkanom, energetskim putovima dodale bi se opremljene prometne osovine koje su već dijelom transeuropskih mreža (preciznije koridora 8), a koje financira Europska unija (Phare) i glede kojih već postoje elementi sporazuma ili realizacije s Albanijom (pravci između Drača i Podgradeca na makedonskoj granici), i, odnedavno, sa zemljama kavkaskog područja. Osim za Balkan, bio bi to golemi izvor energetske autonomije od Srednjeg istoka, i nadzora Sjedinjenih Država, za kontinentalnu i južnu Europu.(...) 2. Upravo u tom kaspijskom, iranskom i kavkaskom loncu nastaju svi problemi i, smatram, rat u Srbiji. Na tom smo području danas u potpuno slijepoj ulici.(...) Kao u Zaljevu Gomila sporazuma i protusporazuma, unakrsnih vetoa i zamjena strana, s jedne strane, suprostavljaju gospodarske motive (koji bi promicali pravce koji nisu pod nadzorom Sjedinjenih Država), a s druge strane razloge političkog protivljenja SAD-a bilo kojem putu koji bi predviđao nekakav iransko-ruski nadzor nad pravcima: u nemogućnosti da se zaustavi nova Meka resursa srednje Azije, alternativa je da se oni skrenu prema 'prijateljskim' zemljama ili da ih se odgodi dok okolnosti ne budu povoljnije. U takvoj situaciji interesi velikih američkih, engleskih, nizozemskih kompanija ne podudaraju se nužno s onima vlade Sjedinjenih Država, da se i ne računaju drugi protagonisti kao što su Francuska i Italija koji su poduzeli korake prema opcijama koje ne nadziru Amerikanci. Anglo-američki plan (ne zaboravimo na engleski interes da se održava velika ovisnost Europe od resursa Sjevernoga mora) sada je, po mojem sudu, onaj da se, putem 'velikog vojnog događaja' na balkanskom području, te ravnoteže pomaknu u vlastitu korist, kao u slučaju Zaljevskog rata, i da se deblokira spomenuta slijepa ulica ponižavajući Rusiju, i prijeteći nesigurnima: već se govori o nacrtu NATO-va plana vojnog nadzora/motrenja nad kavkaskim i kaspijskim putovima. En passant, prisiljavajući kontinentalnu i južnu Europu na milost energetskih resursa više ili manje izravno nadziranih od SAD-a i Velike Britanije. 3. Bajka o nepostojanju američkih interesa na Balkanu široko je raširena novim valom maccarthisma koji je iz velikih europskih medija izbrisao svaki trag razumnosti i analize, i bacio prave mutante, intelektualce i novinare, u ratobornu histeriju i poslušničko poštivanje američkog-britanskog pravca (u Italiji s vrijednim izuzecima, mimo listova Il manifesto i Liberazione, Caracciola i Alvija). Osim temeljnih strateško-energetskih interesa, SAD i Velika Britanija, kao i Italija, Njemačka i Francuska, imaju ovdje i veliku gospodarsku prisutnost. Da se ograničimo samo na Albaniju, Sloveniju i Hrvatsku, Sjedinjene Države su na kraju 1998. bile nazočne sa po 25, 60 i 22 značajnih kompanija, kao što su Tenneco Gas, Occidental, AT&T, Du Pont, Hewlett Packard, IBM, Microsoft, Sorosev Open Society Fund, Phillip Morris, Westinghouse, Enron International, Mobil, Texaco, Digital Equipment. Ne treba zaboraviti ni jaku vezu s Rumunjskom, koju je SAD nedavno 'upozorio' da ne nastavlja s projektima gradnje 'poveznice' koja povezuje njenu energetsku mrežu s onom Srbije, uz prijetnju povlačenja 'političke' potpore. 4. No onda, ako se interes glavnog dijela Europe ne podudara s onim američko-britanskim, kako se ostvarila čvrsta fronta za najpustolovniju američku operaciju u posljednjih pedeset godina? Zašto ratna histerija? Vjerujem da kada su američke i britanske državne uprave odlučile u svoju korist riješiti kaspijsko- kavkasko-balkanske čvorove ratom i izokretanjem uloge NATO-a, da su imale samo jedan cilj: poslije(možda)ratni pregovarački stol s uništenom Srbijom, albanskim Kosovom, poniženom Rusijom, Italijom, Njemačkom i Francuskom gotovo izvan igre. Stoga su te posljednje tri zemlje 'morale' birati dvije podjednako nepovoljne opcije, no od kojih je jedna (uskakanje na britansko- američki vlak) bila manje nepovoljna od druge (maknuti se na stranu). Kao i u Iraku, Sjedinjene Države i Velika Britanija sve su stavile na ucjenu 's nama ili izvan igre', pokazujući da žele vojnu hegemoniju bez obzira na stajališta drugih europskih partnera. Europa u komadićima Samo jako protivljenje ostatka Europe bilo bi ih prisililo da otkriju svoju igru, i da možda s njom ne nastave(...)", piše Sergio Finardi.